Pregled posta

UTORAK

Bio je to sasvim običan dan, ništa spektakularan, dan kao svaki drugi osim što je bio utorak. Od svih dana u tjednu Dora bi najviše voljela kada bi mogla prespavati utorak ili jednostavno da nekim dekretom ukinu taj dan u tjednu. Ponedjeljak je za nju bio mila majka spram utorka, uvijek je u društvu znala reći da je to dan koji niti prdi niti smrdi.
Jednog takvog utorka probudila se bez jutarnjeg presinga, imala je vremena skuhati sebi prvu kavu. Djeca su spavala, škola im je tog tjedna bila u popodnevnoj smjeni, nije ni morala žuriti kući jer će ih muž odvesti sa svojim autom do škole. Sa šalicom u ruci, izašla je na terasu svog stana. Oko nje se širio miris kave i jutra što se pred njenim očima lagano budilo, protezalo nježne proljetne jutarnje zrake po terasi gdje se nalazila Dorina nova kutna garnitura u kojoj je voljela provoditi slobodno vrijeme ispijajući gutljaje kave dok je odmarala pogled na morskom plavetnilu što je grlilo šljunak gradske plaže.
Koji predivan dan – reče Dora dok se lagano protegnula sjedeći u pletenoj fotelji – šteta samo što je utorak. Mir, tišina i još lipo vrime, predobro za jedan utorak.
Dok je ispijala posljednje gutljaje pomisli kako joj ovaj dan ništa neće pokvariti, bez obzira na to koji je dan u tjednu. Odlučila je da je neće doticati glupi komentari i priče kolega, posebno Ivana koji joj je za rođendan poklonio šalicu za kavu sa slikom štrumfa Mrguda ispod kojeg je pisalo „Mrzim utorak“.
Promet tog jutra nije bio posebno gust, brzo se provezla gradskim ulicama što su vodile do njene firme. Svako raskršće kroz koje bi prolazila dočekalo bi je sa zelenim svjetlom. Za divno čudo, čak je iz prve pronašla parking mjesto i to je bilo zadnje slobodno mjesto pred firmom. Ta spoznaja joj je posebno razvukla osmijeh na lice. Inače je znala izgubiti i po 15 minuta kružeći po kvartu u potrazi za parkingom.
Pa ne mogu vjerovat, kako me je jutros krenulo – sama će sa sobom dok je izlazila iz auta.
Posebno joj je bilo drago kada je vidjela onog papka iz platnog kako se vrti s autom po parkingu.
Otpast će mu i ono malo kose od muke dok se uparkira – pomisli s podsmjehom.
Tog dana nije bilo nešto previše posla u robno – materijalnoj službi javnog gradskog prijevoznika gdje je bila zaposlena. Ostalo joj je par računa koje je trebala zaključiti i odnijeti rukovoditelju financijske na potpis. Nije se žurila sa poslom, već se spustila niz hodnik upravne zgrade do aparata za kavu kraj kojeg se već skupila nekolicina djelatnika.
Hoćeš jednu zapaliti s nama – bio je to Ivan, kolega iz razvoja – Ana i Marina su već u pušioni.
Doći ću samo da uzmem kavu – odgovori mu Dora dok je kopala po novčaniku.
Ne kopaj po takuinu, evo ti medo, ja te jutros častim kavom – reče Ivan dok je pružao kovanicu od pet kuna prema Dori.
A baš ti fala, nisam ni vidjela da nemam sitnih uza sebe, što bi sad popila kavu – odgovori Dora Ivanu dok je ovaj otvara vrata pušionice.
Aj ne zahvaljuj, već požuri dok ne dođu šefovi da u miru popijemo kavu – reče Ivan
Ovo neće na dobro - pomisli Dora dok je ubacivala kovanicu u aparat – previše dobro mi je krenuo dan, još mi on plača kavu a utorak nije ni spomenuo.
Sati su brzo curili, imala je osjećaj da se nije ni okrenula a već je došlo vrijeme za pauzu. Cure su je pozvale hoće li s njima do obližnjeg kafića na kavu. Međutim nije joj se dalo izlaziti, ostala je uživati u tišini ureda i muzici što je dopirala s radija. Danas kao da je urednik programa baš specijalno za nju sastavio popis pjesama koje su išle u eter.
Sad bi baš pružila noge na stol i zapalila s guštom, kakve sam sreće uletjela bi mi ona kokoš od Ivanke iz pravne – pomisli Dora – ta osjeti miris duvna na kilometre.
Nije se pošteno ni ugnijezdila u svojoj uredskoj stolici kada vrata kancelarije se otvore, bile su to djevojke s Ivanom.
Otkud vi, pa zar niste na kavi – upita Dora
Ma koja kava, pokvario se aparat za kavu i to taman kad smo naručili – mrzovoljno promrmlja Marina – Ivane hoćeš ti poći do našeg aparata donijeti kave.
Ništa od mira i uživanja u muzici, kao da mi nije suđeno pustiti malo mozak na pašu. Sada moram slušati njih i njihove pizdarije - promisli Dora dok je s kiselim izrazom gledala u Marinu kako se žali na kafić, vlasnika kafića i propalu pauzu
Vrijeme nakon pauze nije bilo zahtjevno, čak je i rukovoditelj bez nekih zamjerki i predavanja potpisao račune. Sve je išlo nekim normalnim tokom, bez dodatnih napora i stresova tako da je relativno brzo stigao kraj radnog vremena.
Ekipa, hoćemo li na piće, da nadoknadimo propuštenu pauzu – upita Ana prijatelje dok su se spremali za odlazak kućama.
Može te bez mene, ja ću ravno doma – odgovori Dora
Je si neka, nisi ni na pauzi htjela ići s nama – dobaci Marina
Takav je dan cure, kući me čeka dosta obaveza, ne mogu sad zasjest u kafić – slaže Dora jer je dobro znala da je kući ne čeka ništa, djeca će već biti u školi, čak će je dočekati i skuhan ručak.
Svaki dan na povratku s posla, Dora bi svratila u jedan od dva trgovačka centara što su se nalazili na njenom put prema kući. Nije se opterećivala u koji će svratiti. Mada joj je najzgodnije bilo skoknuti do Malla. Voljela je kupovati u Intersparu, pogotovo jer bi parkirala odmah kraj ulaza pokraj kojeg se nalazio Špar. Sviđalo joj se to što je mogla uz put obaviti potrebnu kupovinu da se poslije ne opterećuje bespotrebnom izlasku iz kuće. Kupila bi sve sto joj je trebalo za taj dan, te se u miru mogla posvetiti kući i svom zasluženom odmoru. Tako je i ovog utorka kao obično po dobroj staroj navici svratila u kupovinu.
Kada je ušla u dućan imala je što i vidjeti, gužva, čovjek na čovjeku, jedva se probijala s kolicima između polica da obavi kupovinu. Požurila je uzeti par sitnica što su joj neophodne za današnji dan te se uputi prema dijelu trgovine gdje su se nalazile blagajne nadajući se da će tamo naći jednu kasu s najmanjim redom. Međutim na blagajnama je gužva bila još veća. Na brzinu je projurila kroz masu svjetine prema jednoj od blagajni gdje joj se učinilo da je manja gužva. U redu ispred nje stajao je neki nepoznat lik- Pogledavao je onako krajičkom oka. Shvatio je da joj se žuri, vidjevši je kako nervozno stupče u mjestu. Uvijek ima nekih finih ljudi, rekli bi kavalira starog kova što ustuknu sa strane da vas propuste, tako je i ovaj frajer, visok, crne kratke kose s tamnim naočalama na glavi, kad je došao red na njega pomakao se u stranu.
Šinjorina izvolite prije mene, vidim da vam se žuri – dobaci lik onako smješkajući se
Dora mu se zahvalila, nije ga baš ni pogledala, tek onako krajičkom oka dok je blagajnica tipkala po kasi vršeći naplatu. Nije izdržala da se ne okrene i pogleda u lika koji ju je ljubazno propustio. Međutim pogled joj je privukla njegova majica s velikim natpisom na njegovim prsima. Pomislila je u prvi tren da joj se učinilo, pa je vratila pogled ponovo na njegovu majicu na kojoj je pisalo "Reci svojim sisama da ne gledaju u moje oči". Osjetila je da se taj tren zacrvenila, njeni obrazi su dobili laganu crvenkastu notu stida. Odmah je pogledala niz sebe, u prvi tren pomislivši da joj nije dekolte otkopčan, mada je znala da nema dekolte, jer se to jutro odlučila obuci običnu laganu pamučnu majicu uz vrat ali to je bila prva reakcija. Tip je primijetio Dorinu reakciju i lagano se nasmiješio, a onda i sama Dora, pa i svi ostali u redu, koji su već vidjeli o čemu se radi.
Poželjela je taj tren u zemlju propasti, toliko je već osjećala nelagodu da više nije mogla stajati u njegovoj blizini. Onako sva zbunjena u žurbi kupila je stvari s blagajne, moleći Boga da što prije blagajnica završi račun, a ona onako preko volje, kao za dišpet nije mogla sporije ili su se te sekunde Dori činile kao vječnost. Napokon je pokupila sve namirnice, platila račun, ni sama ne znajući kako je izletjela na parking. Dok je ubacivala stvari u auto, slučajno je podigla pogled prema ulazu kao da je znala da je netko gleda. Bas tamo na ulazu ugleda opet onog istog tipa, stajao je naslonjen o ogradu stepeništa sto se spuštalo prema parkingu. Stajao je i gledao prema njoj.
Odjednom se trgne, krene niz stubište pravo prema mjestu gdje je Dora parkirala svoj auto. Onako sva zbunjena u panici brzo sjela je u auto, dok je okretala ključ da pokrene motor čula ga je kako joj dovikuje, pogleda u retrovizor i ugleda ga kako maše rukom. Srećom uspjela je pokrenuti motor prije nego je stigao do njenog auta. Pobjegla je glavom bez obzira, vozeći se niz ulicu već se lagano opustila i oslobodila stresa vrteći lagano film u glavi.
- Što je s tobom ludo jedna - rekla je onako sama sebi naglas - daj saberi se, zašto se stidiš natpisa na nečijoj majici.
Pa nastavi onako glasno razmišljati - Zašto je krenuo prema meni, možda me htio zvati na kavu. Dora dosta blamiranja za jedan dan - rekla je onako prasnuvši u smijeh, te nastavi - možda ovo i nije sve bilo slučajno, ipak je danas utorak.

Dean Poss

Post je objavljen 20.12.2020. u 20:19 sati.