More u kašelanskom zaljevu
pjeva svoju priču tišine
i odnosi me
u svoje plave dubine,
dok polomljena stakla stvarnosti
razapinju isprekidane slike
mog života.
Skriven je to svijet
gdje moja duša zalazi
i kroz velove života prolazi
tiho i nečujno
poput ljetnog vjetra
kad zaiskri na srebrnim iglicama
mladih borova
koji mi uvijek zamirišu
na lijepim kašelanskim plažama,
a oči prošlosti
ponekad su blage,
ali i okrutne
pa kad je strava
obuzela moje srce,
zanijemila je i noć.