Gospođa M. je već 6 godina u krevetu, dal nesreća, dal bolest - nikad nisam pitala. Nikad nije bila mršavica, al zadnjih, tih 6 godina imala je preko 150 kg, al samo kože i sala, mišići atrofirali, nije mogla više ustati, kretati se, za sve ostalo trebali su liftovi, kolica i sve pomične i pomoćne sprave da bi je, uopće moglo okupati!
Gospodin M je dobrica, kao plišani medić, koji ju je opsluživao, hranio, fekalije čistio jer zakleo se i u dobru i zlu, bit će uz Nju. Djece nisu imali!
Ponekad sam dolazila k njima, pomoć mu i svaki put, nasmijan mi je rekao - uspjeli smo i tutno mi napojnicu u ruku!
Tu nedjelju, radila sam duplu, i parkiram se, razdužiti i netko me zazove - Frau Buba! -
Okrenem se, u čudu - kad gospodin M, i ja mahnen i sva nasmijana mu priđem i pitam kako On kako gđa.M?
I veli On - gđa M je preminula prije tri dana!
Moj osmjeh odma pobježe . I reko, oprostite, nisam znala, izrazi mu sućut i zagrli ga ko svog najrođenijeg
Zagrli i On mene, ovjesivši o me, sa svoji 109 kg i počne plakati!
Počnem ga tješiti na svom skromnom fondu njemačkih riječi - kako se gđa spasila, jer je patila, kako se i on spasio...
I veli On meni..ne plačem jer mi je supruga umrla, već što si me zagrlila , jer mene nitko nije zagrlio već deset godina!
?????? Što nam svima treba? Zagrljaj! I sad Vi držte distancu! Ma fuck, zagrlit ću svakog, kom zagrljaj treba! Drž te mi se!
Post je objavljen 11.12.2020. u 21:57 sati.