Danas mi na ringišpilu tema: koliko nas potroše pogrešni ljudi. Točnije - pogrešni partneri.
Ono što je dobro kod mene - odlazio sam na vrijeme. Onog trena kad je bilo jasno da ne ide, mene više nije bilo u toj priči. Ali nikad nisam otišao hladno, uvijek je dio mene ostao tamo. I drobio sam iste teme iznova i iznova, sve dok od njih nije ostao tek prah što procuri kroz prste. Jedino što me je držalo i dalje spremnim za potragu bio je taj moj duh, zaleđen u ranim tridesetima, sa svim elanom ovoga svijeta.
Nikome ne piše na čelu tko je i što je. Dogode se te fascinacije, oduševljenja osobama. Sve bude lijepo i krasno, svijetli, blješti, a ti slabije vidiš i čuješ, kraj zdravih očiju i ušiju. Sve dok ne omirišeš govno. Jedino govno kojeg si naučio omirisati je tvoje vlastito, i samo neko slično ćeš moći mirisati iz dana u dan.
Kod svake od mojih bivših dragana ostao je barem mali komadić mene i još nedavno, počinjao sam vjerovati da nisam normalan i da osobe za mene NEMA.
Da sam kao faking sedmerokutni poklopac.
Da li ste ikad vidjeli sedmerokutni lonac?
I tad je naišla M. Šepurila se predamnom sa svih sedam blještećih ćoškova.
Istina, da je situacija prije nje potrajala, ubrzo bih odustao. Zapravo, ovih dana bih odustao. Ne osjećam se više kao da su mi 32, mentalno. A osjećao sam se tako do nedavno. Sve mlađe ljude - kolege na poslu, poznanike iz birtije, sve sam ih gledao kao sebi ravne. Ovih dana sam sa žaljenjem shvatio da ih više tako ne gledam.
Sad ih gledam kao mlađe ljude.
Potrošilo me. Potrošile me pogrešne osobe.