Razmatranje odnosa Crkve i Države odnosno svetovnog i svjetovnog asocira me na vrijeme sockmunizma kada su predatori pokušali instalirati čovjeka kao “univerzalno svestrano stvaralačko i samostvaralačko biće” bez svetovnog a time i bez odgovornosti za svijet u kojem lovi čovjek čovjeka, jer u biti takvog postojanja bez svetovnog takav nauk neminovno dovodi do duhovnoga a time i do svestranog nasilja u kojem pobjeđuje najsposobnija i njemu najpredanja jedinka. (ljudi vukovi). Upravo takav pristup svetovnoj temi i žrtve/likvidacija svećenstva u drugom ratu, potakle su na promišljanje i negaciju predatorskog psihofizičkog nasilja i jačanju crkve/vjere u svim strukturama društvene zajednice.
Eksperiment odvojenosti crkve iznad države završio je po meni križarskim ratovima kada je crkva bila institucija a mnoga carstva tada odraz crkvene svemoći i Pape kao institucije koja je tada bila najdominantnija. Dakle, povijest je iskušala i iskušava sve sustavne modele te dokazuje vitalnost Božjeg puta po evanđelji kao jedinog i ispravnog neodvojenog od prirodnog zakona kojim se dotiče i usvaja duhovni nadnaravni zakon spasenja. Kod kršćanstva intrigrira postojanje raznih vjerskih pokreta i sekti koji uz to žele manipulirati svijetovno svojim svetovnim predodređenjem vođa tih poktreta a da ne govorim o nekršćanima islamu budizmi - i šizmu, što sve skupa unosi pomutnju u duhovni karakter svijeta i pojedinca koji se treba opredijeliti za svoj nadnaravni put u naravnom postojanju. Da li je Bog takav svijet htio, da bi naglasio i istakao posebnost Kristove žrtve a time i katoličanstva kao najispravniji ali zato i najzahtjevniji put - nauka i spasenja po istom, to bi rado prigrlio kao istinu u otkrivanju i usvajanju vrhunaravne istine: Bog po Isusovoj riječi evanđelja traži najviše jer i daje najviše!. Zato svjetovno i svetovno nisu pitanja postojanja nego obveza takvog postojanja ali u određenoj mjeri kada jedno drugo ne odvaja a ujedno podupire. Stvarnost istog potječe od stvaranja istog po jednom Stvoritelju koji ne dijeli nego nadograđuje u ljubavi. A sama činjenica da s ljubavlju gradi i nadograđuje potiče ne promišljanje o prihvaćanju i pravednosti u kojoj je svaka isključivost i/ili negacija istine grijeh.
Sloboda apsoluta jeste kao ptica u letu jer u slobodi stvaranja sve vidi, sve zna, te u intuitivnoj spoznaji sve nadograđuje i kolektivno i pojedinačno. Zato se odgovorno ponašanje po spoznaji naglašava i sankcionira prema moralnom zakonu a posebno (političko) djelovanje grupe ili pojedinaca kao predstavnika svjetovne volje te dopušta političkom vodstvu da odabrani sustav dovedu du svoje negacije ili propasti (Hitler, Stanjin, Tito). Kada se kotač okrene do kraja neminovno započinje novi krug ali sad na novoj dionici puta. Tada mislimo da se povijest ponavlja ali, ona se samo nadograđuje a svi akteri ostaju isti po drugom nauku do granice svog trajanja. Na taj način svijet pronalazi svoj pravi put a pojedinac u svemu tome bira svoj put neovisno od svijeta ili njemu unatoč. Svijet je uvijek taj koji pojedincu nameće svoje svjetovno a crkva svetovno i djeluju sve više zajedno po svojoj prirodi postojanja kako povijest odmiče. Sloboda pojedinca i odgovornost istog jeste u istom sustavu ali sa jasnijom definicijom slobode i odgovornosti kako bi ga se navodno zaštitilo, iskorištavalo ili usmjeravalo. (Slobodu, dostojanstvo a po tome i ljudska prava čovjek stječe po rođenju, a vlast mu to isto pokušava prodati kao milost). I svetovno i svjetovno pojedincu nameću svoje, utječući na promjenu njegove biti, a on može birati te se isto tako može lakše opredijeliti za Božju riječ i lakše neovisno od bilo kojeg sustava odlučiti se za svoj put spasenja. Po tome svatko postaje odgovoran za svoju sudbinu spasenja. U tome vidim bit postojanja - stvaranja i spasenja. (Autor: EuM)
Post je objavljen 01.12.2020. u 02:31 sati.