mračnu jutarnju tišinu jedino narušava
postojano zujanje u mojim ušima,
ili je to možda sličan šum proticanja
vrele vode kroz ventil radijatora,
ili njihova stopljenost, nisam siguran.
zvonjava u glavi nabire tihost
kao što se mreška voda kada
njenom površinom klize gazivode.
a onda kroz žaluzine obrane od vanjskog
zatreperi svjetlost obećanja dana,
začuju se zvukovi nuđenja užitka.
koračam prema van dok ne osjetim kugle
bezvoljnosti na nogama mojih ambicija.
i ne čekam više ništa, ne očekujem nikoga.
sve je tišina, sve je njeno narušavanje.
Post je objavljen 26.11.2020. u 18:19 sati.