Kako ono kažu? " ...leptir zamahne krilima u rosno jutro tamo negdje u dalekom Japanu, odlamaju se stijene na drugom kraju kugle zemaljske već istog dana pred večer..."
I sve je dobro ako stijene usput ne lome drveće i ne zasipaju cestu.
Jer zamah leptirovih krila u startu je bio romantična slika koja spaja ljepotu i čudo prirode i nema namjeru pomicati kamenje.
Tako smo kolegica i ja u neobaveznom razgovoru uz kavu izrodile jednu ideju koja je trebala biti samo mali doprinos s naše strane.
Nešto humano s korisnim.
Kap u moru, mala voćka poslije kiše.
Pa smo odlučile baciti se na glavu i probati vlastitim snagama sprovesti ideju u djelo. Dati svoj doprinos u uvjerenju da je ono što se srcem daje, ko kuća veliko, koliko god malo bilo.
Krenule smo. Bez predumišljaja.
Podmetnule leđa i povukle ko mazge.
Igrom slučaja, naša mala inicijativa pretvorila se u veliki projekt.
Odjednom su se tu pojavile neke veće ptice i počele nam kružiti iznad glave.
Oni što su "ispred" i "zaslužni" krenuli se kitit našim perjem.
Hraniti sitan ego i graditi vlastitu samo promociju na našoj ideji i našem trudu.
Gubeći iz vida humanost .
Dok su naša leđa i dalje ostala tamo gdje su bila i u početku.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Stojim sa strane i gledam kuda to vodi.
I ne mogu se načuditi kako sitne duše možemo biti.
Pa se mislim " netko to od gore vidi sve..."
I sve sitno i nevrijedno što se usput zakotrljalo, sva prašina koja se digla u letu...
zapravo nema veze ...
...opet bih zamahnula krilima...
Post je objavljen 18.11.2020. u 05:38 sati.