Stoji jedan grad....grad pun neuništivih ljudi.....Grad žrtvovan (tko ima to pravo?) od strane Velikih Vođa. I umjesto da svoja neprijateljstva riješe jedinim mogućim načinom, kako se odavno takvi sukobi rješavaše - dvobojem, u kojem bi stradali oboje, ili samo jedan od dvoje - oni su podigli narod, da se bori za njihove ideje....Da, Vukovar je nažalost žrtvovan da bi ostatak Hrvatske mogao disati. Da bi kasnije mogao biti oslobođen.
Imam Vukovarsku golubicu, Golubicu mira. Kao simbol da se više nikada nikome ne ponovi ništa slično.
Grad kojeg su ubili oživio nas je. Spasio nas je. Želja za slobodom porušila je sve pred sobom. Feniks se doista izdigao iz pepela.
U "Ratu i miru", L. N. Tolstoj, opisujući ponašanje Rusa i Francuza prije prvog sukoba, rekao je kako bi bilo lijepo da su u tom trenutku svi vojnici bacili svoje oružje i odbili ratovati.
Možda, samo možda jednom će se i to dogoditi. Hoće li tada biti nas?
U Splitu sam živjela, a moja majka još uvijek živi, ispod Vukovarske ulice. Danas će biti osvijetljena svijećama, danas će to biti Ulica dobrih želja. U spomen.
Jednom gradu, jednom ratu, i jednoj povijesti.Ne ponovilo se. Nikome, nikada.
Danas i sutra palim svijeću. Jednom gradu. Svim gradovima razrušenim ratom.