Marketing
Veliki ili mali grad? Pitanje je sad.
Kad sam živjela u velikom gradu, čeznula sam za prebivanjem u nekom manjem. Ponekad. Najčešće u trenucima kad bih se vozila kroz centar prema faksu ili s faksa, ili nekim drugim poslom, u najgužvovitijem trenutku raspuštanja radnog naroda s rada. U zlokobnih 16:00 kad bi svi pomahnitalo pojurili svojim kućama, ili trgovačkim centrima, ili kavama, ili hranama, ili teretanama. Vrvjeli bi i žurno u tih 16:00 imali najvažnijeg posla na svijetu da budu tamo gdje su i svi ostali. I vidjela sam im na licima kako ih iritiraju ti svi drugi koji, također, imaju nekog vražjeg posla za obaviti baš u tom trenutku, ali to ih je još jače tjeralo u borbu za vlastitim ispunjenim opstankom, laktarenjem na prepunom trgu, psovanjem u tramvaju jer „kak se vi mlada gospodična niste digli ovom starijem gosponu, kakva je to kultura i bezobrazluk mladih ljudi, točno bi si i ja sjela da on neće“ u uvijek istoj špranci. Grad živi po špranci, pomišljala sam tad zureći kroz već polumračan poluzimski sat nadomak Adventu, kad tisuće osvijetljenih lampica stvori ugođaj ljubavi. Impresivno mi je kako to svjetla mogu. Kako nužno uvijek znače ljubav. Pa eto, slijedom toga, čine da i tu točnu šprancu grada samim pogledom na njih učine ljepšom, probude neku unutarnju radost, omoguće da razumiješ i laktarenje i dernjave i nasmiješ im se, onako punog srca, od ljubavi i pomisliš „zajebi, baš vas sve volim pod ovim lijepim svjetlima jer baš takvi toj špranci omogućujete da diše. I ne možete mi ništa“. 
Iako sam ga, kad god bi se pružila prilika, izbjegavala u tim udarnim satima, voljela sam kad mi je pružao sigurnost, mogućnost da se izgubim u brojnim siluetama, ili izronim kad bih to nekom upečatljivom bojom htjela. Jer mi je pružao toliko, srcu mi, dragu slobodu svakog pokreta i izbora, jer mi je pružao širokoumne, a tako dobrostive ljude. Disala sam punim plućima, znala sam to i uživala u svakom udahu.
Danas, sve drugačije, sve utihnutije, sve tijesno. Zlokobna je korona uplela svoje prste i pomiješala mi pomno slagane figure na šahovskoj ploči života dok sam samo drijemnula. Nekad se pitam kakav bi mi život bio danas da se nije dogodila. Perspektivniji, odigran mudrim potezima ili s puno improvizacije? Ili bih se ponovo našla na istom mjestu gdje sam i sada? Možda je bolje da ne znam. Vjera u Onog koji vuče neke konce mog života do sada me previše puta spasila od pada u ponor da bih je ovaj put zanemarila. Samo što tišina sada traje duže. Vjerojatno je red za milost i usmjeravanje tamo gore vrlo dug. Kako bilo, sada imam priliku prebivati u manjem gradu, mojem gradu, gradu čiju sam pitomost sanjala onih gužvovitih dana tamo negdje, ne tako davno. A onda odjednom osvijestim kako mi je pretijesan i preprovidan. Čak ni nužno nošenje maske ne omogućuje mi da se katkad izgubim u njemu ili da budem odjevena u onu lepršavu haljinu, a da pritom ne budem žigosana začuđujućim pogledima jer „nije nikakav svetek“ ili popraćena dobrim, starim zviždukom iz auta. Ned'o Bog većeg zla! I ovaj grad živi po špranci, po svojoj špranci, zaključujem. S druge strane, spoznajem i neko obistinjenje one kako "ljudsko srce nikad zadovoljno nije". Ili barem nas strijelaca, ne usuđujem se tvrditi baš za cijelo čovječanstvo, naša strijelčeva još više žude za prostranstvima, kažu. Međutim, Korona je ove godine sasvim izgledno utišala lijepa svjetla lampica Adventa u velikom gradu, no u malom gradu one ne podrazumijevaju gužvu, trošenje i kašljucanje na ljude oko sebe. Ovdje mogu sjajiti u svom oskudnom, ali blještavom obliku, širiti nesmetano svoju svjetleću ljubav i zadržavati toplinu oko srdaca onih koji svakog znaju pa bez ustručavanja uskaču u pomoć, onih kojima nesvakidašnje odjevne kombinacije katkad zastanu u oku, onih kojima testosteroni stišću trubu. Na kraju smo dana svi isti, svi jednako trebamo tople čarape i toplo srce. Pa, eto, možda moji konci i ne plešu toliko u krivim smjerovima, a još je izvjesnije da me samo osokoljuju za neku ludu 5G budućnost. U svakom slučaju, od srca sam spremna za božićne lampice, vlastitog psa, i ponovni umni krik svom malom svijetu: „baš ste mi simpatični takvi kaotični, bez vas bi život bio siv. Nek samo špranca diše! (bez respiratora, i do 22 doma bez alkohola!)“ sa smiješkom, skrivenim pod maskom, vidljivim samo u tamnim očima.
Post je objavljen 16.11.2020. u 15:09 sati.