Danas je bio dan od krpanja vrša za škampe. Već po dolasku u lučicu prijatelj koji lovi mrežama ugodno me iznenadio još jednim lijepim pužem. A ima li išta ljepše od lijepog početka dana.
Dan prekrasan, stvoren za ovakav posao.
Vrše koje smo jučer donesli trebalo je najprije oprati tlačnom pumpom. Zanimljivo je koliko rađe škampi ulaze u čiste vrše umjesto u prljave i smrdljive. Pored toga, daleko je lakše krpati čiste vrše. Najbitnije je ipak pokrpati sve rupice, rupe i rupetine. Ako je pokidana jedna nit među očicama i veliki škamp će bez problema izletiti kroz nju. Za nevjerovati kako pronađu svaku rupicu. Treba najprije sa okvira vrša očistiti sve "koralje", oštre izrasline preko kojih se mreža kida. Posao za popizditi, oduzima jako puno vremena.
Kao ukras na vrše sam stavio puža.
Krpam i mislim na moju Ljubav i sve lijepe zajedničke trenutke. Pričam s njom u mislima.
Negdje gore visoko leti avion. Sjetio sam se kako smo ih nekada zajedno gledali s plaže i zavidjeli onima koji lete. Bio nam je san barem jednom poletjeti da osjetimo visinu i uzbuđenje leta. Sjećam se s kakvim smo uzbuđenjem čekali da se avion odvoji od piste kada smo prvi puta letjeli u Japan. Pa uzbuđenje slijetanja na Naritu. Pitao sam se kako zapravo avion od 150 i više tona može bez problema sletjeti ...
Mislim na šetnje Tokyom, Osakom, Kyotom, Narom i svim onim prekrasnim mjestima koje smo posjetili.
Iz sanjarenja trgne me buka helikoptera koji nam je letio iznad glava i zaprašivao protiv korone.
Opet mir i tišina. Moje misli, vrše i ja. Čitav dan slušam radio. Svršile su vijesti u dva i kažu: U spomen na preminulog Kiću, njegove pjesme do tri. Osjetih tugu dok su se smjenjivale poznate drage pjesme. Nastavili su i poslije vijesti u tri.
Skoro će četiri sata. Završili smo sve što smo planirali. Vrijeme je krenuti doma.