Neku večer pokušavam sva jadna riješiti neki svoj problem, dobro nije mali, malo je veći, pokušavam riješiti stambeno pitanje .
Sjedim u tišini noći i prebirem po glavi neka imena, kopam po mobitelu I sjetim se osobe koja mi možda može barem malo, utješno, riješiti stvar.
Pošaljem ja poruku uz ispriku da je kasno, da sorry na smetnji i da je kasno pa odmah u srž stvari i kako stoji da mi pomogne. Ona je takav tip osobe koja odmah nudi rješenje i na meni je da odradim dio koji se tiče mene same.
Zahvalim joj se i ona mi pošalje nešto što je mene u tadašnjem trenutku toliko spustilo na zemlju, da ne kažem učinilo manjom od mrava.
Poslala mi je tekst o djevojci koja se zove Kristina Ivanuš, dobitnica nagrade Hermann Gmeiner koja se svake godine dodjeljuje mladim ljudima odraslim u SOS Dječjim selima diljem svijeta. Uf, uf, uf…
Čitam taj tekst, suza suzu goni, dirljivo do bola, emotivno, ježi mi se svaka pora koja postoji na koži, baš udara.
Saberem se i kažem si, kako te nije sram…i baš tako, sram me biti toliko razmažena i misliti da je moj problem nešto što se treba dati drugome da ti pomogne. Ajmeeee Andrea pa kaj ti je…ovo je bitno, život te mlade djevojke.
Znate li o kojoj predivnoj curi pričam, netko možda iz medija već i poznaje te je pročitao?!
Tko nije, a smatra da je njegova otpala umjetna trepavica najveći problem odnosno očosali lak za nokte, nešto zbog čega ne može kročit po svijetu, samo neka pročita život Kristine.
Nije ona jedina koja ima takav život, al među rijetkima je koja javno ima hrabrosti ukazat na životne nedaće koje su je zadesile, desio joj se realni život.
Hvala Anice što si mi pružila pomoć, priču i indirektno me naučila kako riješiti stvar bez auč, ijao, grrrr.
Život je lijep.
Viva la vida
A
Post je objavljen 12.11.2020. u 16:18 sati.