Pregled posta

Važno je samo da si naša

Nekad bi voljela da kaže: u redu je, važno mi je samo da si sretna.

Cijeli joj je život zapravo protekao u pokušaju da ga iskreno zadivi.
Da joj prizna. Da bude ponosan. Ili da je prihvati.
No to je naravno, bila nemoguća misija i nemoguće očekivanje.
Zašto ? Zato jer je cijeloga svoga života on to isto očekivao od svojih roditelja.
I umrli su, a da mu nisi rekli : bravo, dijete, uspio si ! Ponosni smo na tebe.
Kako bi to onda znao on pružiti svom mladunčetu ? Kako i otkud ?
Kad ne zna ni kako se to radi, niti je ikada valjda osvijestio
to svoje kronično nedostajanje priznanja najbližih.

- Ok, ovakav si onakav si, ovisnik si teški, alkoholičar, narkić, raspikuća živa, sin razmetni, ovca najcrnja,
nekad te se sramimo jer hodaš samo u štramplama uokolo i svaku te večer dovozi drugi tip,
i već smo čuli da mijenjaš ženske ko čarape, svaki tjedan si s drugim frajerom,
zašto si se rastala, ne odgajaš djecu kako treba,
al naša si i naš si i volimo te i ne damo te, i ne želimo da odeš i da ti se dogodi nešto,
da oboliš, da se razboliš od neke teške i neizlječive bolesti,
trknuta si, nisu ti svi doma, munjen si u glavu tu inatljivu, tvrdoglavo magare jedno naše,
sve uvijek radiš po svom, zlo i naopako, zato ti i je tako,vrč ide na vodu dok se ne razbije,
ali ne želimo da se potucaš po svijetu ko list na vjetru, da se skitaraš, mi smo tvoji korijeni,
tvoja zgrada stamena, tvoje utočište, volim te takvu nevaljalu i prihvaćam,
i što god radila, kako se god ponašao, znaj sine..kćeri...znaj..

da te volimo.


Ne, još ko malena curica, trudila se biti upravo savršenom.
Škola, crkva, doma, sve je bilo posloženo ko u kućici za lutke, savršeno, porculanasto i u boji jorgovana.
Tiho, poslušno, nenametljivo.
Izlazak do osam, kad se pale prva ulična svjetla.
Svi još tamo, u parku iza zgrade, prve simpatije, njena prva kratkovidnost, pjevanje,
gitara i poznat fićuk njenog starog izdaleka koji znači da je za nju zabava završena.
Ne sjeća se da se ikada suprotstavljala., ma i riječima.
Pa poslije objašnjavanje za svako srednjoškolsko kašnjenje doma.. osim ako je on kasnio.
Bio je on dugo i mlad i pustopašan, rušio šankove kako je pričala mama, dolazio doma svakakav.
Al imati dvije curice, to je velika obaveza : zaštititi ih od pohotnih frajera kojima je na umu samo jedno.
Pa je ona tako često ostajala doma. Da izbjegne suvišna opravdavanja, objašnjavanja.
Od sobe si napravila mali samostan, okružena knjigama, predivnim crtežima, pjesmama i knjigama,
izrastala je ponajviše u sebe.
Nepovjerenje. Najviše što joj je dao upravo je to, nepovjerenje.
Nisi kadra brinuti se sama o sebi, shvati. Mi ćemo.

Pa je brzo zatrudnjela i udala se, samo da se makne iz tog staklenog zvona, iz te prevelike kontrole.
Završila fakultet, jedan od najtežih, namučila se i uspjela, zaposlila se i to također nije bilo dovoljno da ga zadivi.
Kao da je svatko sposoban učiti do jedan, dva u noći, rješavati teške zadatke do jutra, pa se ujutro buditi s malim djetetom,
hraniti ga, presvlačiti, biti ljubazna sa svekrvom, polizati joj stan da bude zadovoljna i ne prigovara..ne prigovara..ne prigovara.
Vječno prigovori i vječno nezadovoljstvo. Nikad nikome dovoljno dobra. Uvijek svima za sve kriva.
Brak prosto rečeno, nije uspio.
Nije da je to isto kao i sa starim iskušanim receptom, gdje je dovoljno samo da vam je brašno malo lošije kvalitete,
pa da sve ode u tri pičke materine...al nije ni daleko od toga.
Čovjek je patio od depresije.
I to je bio dovoljan razlog da je ne primjećuje uopće i ne doživljava, što je upravo prava suprotnost onome što je imala doma.
I pasalo je jedno izvjesno vrijeme živjeti tako, nevoljeno i neprimijećeno, jer barem nije bilo neprihvaćanja i prigovora.
Čovjek je patio od depresije, tako prozaično i tako neprepoznata bolest novog doba.
Ona nije za to znala i jednostavno je mislila da mu nije stalo i otišla je od njega, a on se par godina nakon toga ubio.
Prekrasno.
Naslijedila je njegove dugove i morala sama nastaviti brinuti o klincu.
Vratila se doma, nazad u ono stakleno zvono i preveliku kontrolu i bilo je to prilično poražavajuće iskustvo.
Nitko više nije vjerovao da bi mogla pronaći razlog za biti sretna. Biti s nekim.
Pa tko bi je volio. Mora da je samo želi iskoristiti. Iskoristiti i odbaciti.

A onda je došao on.
Sav u problemima. Ona s početkom raka jajnika, on kršitelj zakona.
Pružaju si ruke s dna svojih ponora.
Njene su ruke još male, ko u djeteta. Kao da nisu narasle dok je u onom svom samostanu izrastala u sebe.
Njegove su oči dobre, sjaji se u njima duša koja želi pomoći, koja moli za njeno zdravlje i zahvaljuje Bogu što ju je sreo.
Iz dana u dan. Idu. Teško je to povjerovati, no oni znaju.
Znaju to dok joj pjeva pod bolničkim prozorom ili joj donosi lubenicu pod miškom u šok sobu.
Ona se ne plaši operacije jer nema za što umrijeti, pa tek ga je upoznala, to jednostavno ne bi imalo smisla.
Ona ga zadivljuje u svakom pogledu. I dok ga gleda samo, onako blijeda i krvava pod plahtom, tek probuđena iz narkoze,
on je zadivljuje u svakom pogledu, i dok je bespomoćan poput dječaka s prevelikim snovima.

Mi biramo svoju obitelj.
I neka to budu anđeli koji svakom našem pokušaju života
kliču
Aleluja

Post je objavljen 07.11.2020. u 22:42 sati.