Pregled posta

CUGANJE NA SVJEŽEM ZRAKU (sasvim mogući problemi s copyrightom)

Natrpao sam caddy pun pića, uglavnom žestica i pivo, pa zapalio u kuću u planinama.
Jebe mi se, rekao sam na odlasku, pun mi vas je kurac svih i kad kažem svih, to znači baš svih, i žene i djece i prijatelja i poznanika i poslovnih kolega i bliže i dalje rodbine, čitave ljudske vrste.
Idem gore i pit ću do besvijesti.
A kada se otrijeznim nastavit ću se nalijevati. Naravno, opet do besvijesti.
Znam, nije prvi put, dušu ću izbljuvati, no to me neće omesti da nastavim s pićem. Bogami neću se trijezniti čitavih tjedan dana.
Cugat ću dok ne ugledam jebene šumske duhove i jebene gobline i jebene jednoroge i jebene šumske vile i Frodu kako guzi Sama na čistini prekritoj visibabama …
Pit ću od jutra do sutra, dok se stvarnost ne raspe u paramparčad.
Što se mene tiče, slobodno gore mogu crknuti od alkohola. Evo, sa sobom nisam ponio mobitel pa ako me gore zadesi kakva nesreća nikoga neću moći obavijestiti o tome.
A tako je i bolje.
Pit ću sve dok ne budem drhtao, tresao se od povraćanja i pića.
Delirium tremens je zabava samo za prave cugere!

I tako sam počeo.
Izvaljen na ležaljci pred kućom otvorio sam prvo pivo.
Iza sunčanih naočala vrhovi Alpa kočoperili su se u daljini. Jednom sam namjeravao osvojiti Großglockner, a sada je to bila samo još jedna krepana i izokrenuta ribetina u moru želja.
Sunce je pripeklo. Skinuo sam majicu.
Ubrzo sam prešao na iduće pivo.
Sunce je pržilo.
Skinuo sam traperice.
Nakon trećeg piva skinuo sam i preostale dijelove odjeće.
Kao od majke rođen iz prijenosnog hladnjaka izvadio sam četvrto pivo.
Sunce je pržilo. Ah, to sa već rekao.

Iznenada sam začuo ženski glas:

“Jedno od mjerila bila bi uvjerljivost kontekstualne povezanosti. No mnoge se Joyceove pasaže, kao ovdje navedeni, namjerno oslobađaju narativnog konteksta, demonstrativno ističući svoju jezičnu samobitnost. Oslobođeni logike iskaza, takvi ulomci ostaju samo nekim zvukovnim ili značenjskim aluzijama povezani s cjelinom djela, ali inače nesputano očitiju svoju sintetičnost, dakle “neprirodnost”, namještenost, artificijelnost, ukratko svoju posve neobičnu narav. “

Bio mi je poznat taj glas, dakako, Marina Abramović je čitala Žmegačev tekst, toliko sam trijezan još bio.
Osvrnuo sam oko sebe, za svaki slučaj, vrlo svjestan da Marinin glas progovara u mojoj glavi.
Kako bilo, valjalo je požuriti s intoksikacijom!
Odlučio sam presjeći ritam piva Jim Beamom. Odvrnuo sam čep i iz boce – onako muški - potegao dva-tri duga guca…

Potom se javio idući glas, muški. Progovorio je engleski s jakim njemačkim naglaskom.

“Bio je to uistinu pionirski performans. Te dve kulture, aboridžinska i tibetanska, nikada se ranije nisu srele. Mislim da smo pomogli da se ostatak sveta otvori prema drugim svetovima. danas multikulturizam predstavlja opšte mesto, ali tada je to bilo nešto sasvim novo, toliko novo da se u Holadniji čulo gunđanje što se javni fondovi troše na tako čudan i nevažan rad. “

Naravno, odmah sam ga prepoznao, i glas i tekst. Sada je pak Weren Herzog čitao je odsječak iz Marininih memoara.

Zatim se ponovo javio ženski glas… vrlo zavodljiv… vrlo senzualan, da. Najlakše ga je dočarati kao Scarlett Johansson iz našeg sokaka.

„Doživjela sam totalni debakl u Fabrici ribe Tojo. Bilo me je sramota same sebe. Nisam mogla da se sastavim. Rad je bio previše težak za mene. U posljednjoj godini srednje škole imala sam sedamdeset kila, nisam bila visoka, ali bila sam solidno građena, stamena cura čvrstih mišića i jakih nogu, nezgodna kvoterbekašica u američkom fudbalu, hitra bejzbol igračica. U fabrici konzervi bila je sasvim druga priča. Žilave Filipinke, neumorne Meksikanke, napravile su od mene zabušanticu i bilo me je sramota, uzaludno sam mrcvarila sebe. One su s lakoćom podizale vreće od pedeset kila kamene soli, dok sam ja teturala, modra u licu, a vreće ispadale iz ruku.“

Uzbudila me. Čitala je Fantea, samo što je zamijenila rod glavnog junaka.

„Da-da, gospođice, samo nastavite“, rekao sam dirajući se.“ Malo je sve ovo čudno, ali jako me zanima što imate za reći.“

No umjesto nje se ubacio slabački, drhtavi i prilično monoton starački glas.

“Navest ću dva osobita primjera dubinske, “magične” fantastičnosti u Chagalla i Kafke. To su tvorevine mašte u kojoj anakronizam pruža uvid u arhetipska shvaćanja života. Ljudski je bitak po svojoj naravi anakronističan, jer je suvremenost neodvojiva od davnine koja živi u mentalnim tradicijama ili spomenicima prošlosti. Slikarstvo i poezija mogu svojom zornošću zazivati očitovanja onog čarobnog stapanja vremenskih nizova i duhovne istodobnosti, dakle načela mijene i simultanosti. Naslov Chagallove slike Mostovi na Seini potiče predodžbu o umjetnikovim dojmovima iz Pariza, grada u kojem je dugo živio. Slika je međutim, mnogo više od uobičajene vedute. Upadljivo je prije svega da je grad sa svojim mostovima prikazan mračno i tjeskobno, pa se čini da autora ne zanima slikovitost u današnjici, nego mnogo više ono što je u opreci s vedutom: onirički svijet i mitski motivi, poniranje u subjektivni svijet arhetipskih doživljaja iz sredine čiji je simbol rodni Vitebsk.”

Kriste, pa to stari Žmegač čita vlastito štivo, shvatio sam.

“Anđeoski likovi , modra tijela, zelene i ružičaste životinje – to su duhovni znakovni memorijske istodobnosti davnine, prošlost, sadašnjosti i sveprisutnost. Chagall, koji je poput Kafke spajao predjele mašte s metafizičkom intuicijom, nije ukidao samo zakone prostora nego i zakone vremena…”

Bio je vraški uporan. Čitao je i čitao, jednako koliko je mogao i pisati, okolo i naokolo, dugo i naširoko i još šire, svojim vrijemekradljivim beskrvnim suhoparnim akademskim samo-da-gomilam-riječi jezikom, a onda je šištavi zvuk izašao iz njegovih usta nakon čega je zanijemio.
Oh, nije mu valjda pozlilo, zabrinuo sam se ali i odahnuo.
No mir je izostao. Odmah je “mikrofon” preuzeo Miljenko Kokot, teškaš među spikerima. Sigurnim i odlučnim glasom pročitao je tekst o majmunima-mafijašima što žive u derutnom indonezijskom hramu i kradu vrijednosti turistima koje onda vraćaju istima u zamjenu za hranu.

„Takvo se ponašanje može naći samo kod hrama Uluwatu na Baliju, a znanstvenici vjeruju kako ovi su majmuni, doduše na izuzetno iritantan način, razvili nevjerojatne kognitivne sposobnosti sliče ljudskima. Dr. Brotcorne provela je četiri mjeseca promatrajući makakije koji su živjeli u blizini hrama te je primijetila kako grupa se koja je provodila najviše vremena s turistima ujedno i najgore ponašala, te je redovito krala. Iako ih turisti već godinama promatraju, ova studija je prvi dokaz da se ova kulturalna praksa prenosi s generacije na generaciju.“
Ko u Hrvatskoj, pomislio sam.

Miljenka je pak prevladao glas mog davno preminulog kolege, slikara koji se udavio u moru na trećoj godini faksa. Libertas je želio je pročitati nešto iz Dylanovih kronika s istim onim žarom i entuzijazmom koji je imao i u doba kada je stradao.

“Bila je 1987., a moja se šaka polako oporavljala od jedne osebujne nezgode. Rasparala mi se i istrgla do kosti i još je bila u akutnom stadiju – nisam je osjećao kao svoju. Nisam znao što me snašlo, a ovo je bio bizaran obrat okolnosti. Sve mogućnosti su mi se raspale. Imao sam stotinu ugovorenih nastupa na turneji počev od proljeća, a nije bilo sigurno hoću li uopće moći svirati. Otrijeznilo me to iskustvo. Bio je tek siječanj, ali trebat će puno vremena da mi ruka zaraste i oporavi se. Dok sam kroz francuske prozore gledao zarasli vrt, noseći gotovo do lakta dugi gips, shvatio sam da su mi dani sviranja lako mogli biti odbrojeni. Na neki način, to bi čak bilo primjereno, jer dotad sam samog sebe vukao za nos i zlorabio sam taj svoj dar preko točke pucanja. Samo, slika se u posljednje vrijeme bila promijenila i sada su mi smetale povijesne implikacije ovakvog stanja. “

Glas koji ga je smijenio bio je pak glas mog pokojnog djeda. Dedo je želio pročitati nešto iz Egipatske knjige mrtvih.

Slušaj Huc, sine, dušo, rekao je:

„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu (Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. Zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“

Potom je uslijedio glas koji nisam poznavao. I tekst koji je izgovarao bio mi je stran.

“Fratar, koji nije bio daleko, zaustavi se i sačeka ga na konju, ali pošto izmieniše nekoliko rieči, on sjaha konja sa grabića i poče sa seljakom da se spušta. Napo puta do pećine seljak zastade i pokaza mu rukom: duboko ispod njih, već iznad samog potoka, ležao je Ivan Roša, presamićen preko jednog stabla, koje je bilo čudno savijeno. Poznali su ga po sivoj kabanici stranog kroja. Dogovoriše se da Ljoljo ipak najprije pogleda u pećinu. Duplje je bilo prazno. Sad više nije moglo biti sumnje, da je ono, što se vidi kraj potoka Roša.”

Nevjerojatno, pomislio sam, čak i kada čovjek odluči da pobjegne, da se izolira, osami,
proklete informacije nekako pronađu put do njegove svijesti. Iskreno sav taj bućkuriš od ideja, bilo religijskih-socijalnih-kulturnih-znanstvenih- filozofskih- ekonomskih-tehnoloških- i –nastavi- niz teorija, sav taj emocionalni ćušpajz, sav taj bosanski lonac psihički stanja (mi nemamo posla s ljudima, mi imamo posla s psihičkim stanjima, netko je svojevremeno dobro primijetio) bio mi je odvratan i nepodnošljiv. Strepio sam se da ću, ako se ovaj nekontrolirani cirkus nastavi, skrenuti umom. “ Gospodine Huc, dobrodošli u naš skromni Ninja Asylum. Mi ćemo se pobrinuti za glasove u vašoj glavi.”
Cimnuo sam još viskija.
Trebao sam tabletu, blokator, kemijski faradejev kavez.
Odteturao sam do kupaonice. U neseseru sam našao kutiju Normabela od 300 mg te iz table istisnuo četiri pilule-za-lilule te ih spremno gutnuo.
Zatim sam se vratio na poziciju i čekao.
Glasovi su se nastavili.

„Jedna od platformi za društvene mreže nazvana je Twister. Glavni developer Twistera je Miguel Freitas. Miguel je radio nekoliko mjeseci bez prestanka“ rekao je neki glas. Drugi ga je presjekao:

„ Tako su ona i njezine kolege prikupili DNK od ispitanika s mnoštvom brzih mišićnih vlakana…“

„ …također bez plaće, kao i Zimmermann kada je stvarao PGP ne bi li konvertirao blockchain model u platformu za društvene mreže“, nastavio je prvi glas.

„… elitnih sprintera. udružili su snage s Austalskim sportskim institutom kako bi proveli testiranje gena ACTN3 na sportašima koji su se natjecali na međunarodnoj razini. i dok je 18% Australaca imalo dvije X kopije gena, one nisu otkrivene gotovo niti kod jednog australskog sprintera…“, ponovo se ubacio drugi.

„Nakon što je britanski premijer David Cameron priznao kako je njegova vlada, tijekom londonskih nemira 2011., razmišljala o zatvaranju Twistera. “Pokušao sam pronaći peer-to-peer mikroblogerske alternative, ali nisam uspio”, rekao mi je. “Sam internet neće pomoći protoku informacija ako je sva moć u rukama Facebooka i prijatelja“, nastavio je prvi.

„ACTN3 je gen brzine, zaključila je North. Zašto je tako, nije posve jasno. Alfa-aktinin-3 možda ima strukturalni učinak na to koliko se eksplozivno mišić može kontrahirati ili možda utječe na konfiguraciju mišićnog sustava. „

„Phil Zimmermann sada radi na projektu zvanom Darkmail, servisu za slanje mailova s automatskim filtriranjem od slanja do prijema.“

„ Madona s djetetom kompozicijski se razvija iz srednjeg kvadrata, čije su dijagonale prebačene na vertikalnu stranicu, te je na stranici kvadrata s pet podjela konstruirana visina o 9 (5+2+2).“, bio je novi glas u eteru.

„Čini se da je zahodska školjka važan simbol magičnog realizma: ona povezuje Noeino ostvarenje s Nevidljivim pogledom (2010) argentinskog redatelja Diega Learmana“, javio se četvrti.

…

Glasovi su se smjenjivali kao da netko sulud šalta radijske programe, a onda su se počeli miješati jedan preko drugog, umnažati, izobličavati, sve dok nije nastalo totalno zagušenje. Jedan nepodnošljivi roj glasova po mogućnosti iz Pakla. Điz, mislio sam da će mi glava eksplodirati. Znate onu groznu scenu iz Cronenbergovih Scannersa… Primio sam se objema rukama za tintaru i mumlao i cvilio i škumlio u očaju.
A zatim je sve iznenada stalo. Utihnulo. Kao da je netko presjekao dotok struje.
Osluškivao sam u nevjerici, u strahu da će ponovo započeti. Ali zatišje je potrajalo. Čuli su se tek naleti vjetra koji je puhao sve jače i jače. Odahnuo sam.
Spuštala se noć.
Zahladnilo je.
Vrlo usporenim pokretima uspio sam ponovo navući odjeću na sebe.
U omami sam promatrao kako se na nebu pojavljuju zvijezde.
A onda sam bez glasova, bez misli, bez informacija utonuo u san.
Dubok san.
Bez snova.


Post je objavljen 07.11.2020. u 17:41 sati.