Marketing
Čeka druga
Zbog predstojećeg blagdana bilo je jasno kako se nećemo okupiti za trening, pa je komesar na poziv prijatelja otišao u lov. No glavni razlog je bila potreba za ponovnim upucavanjem optike. Naime prilikom hvaljenja sa "novom igračkom" u jednom lovačkom društvu, brđani su na silu zakrenuli kotač za zumiranje na optici u kontra smjeru. To je izvršeno s takvom silom da se rastavila guma unutar optike koja povezuje te pokretne dijelove. Dobra škola za ubuduće o davanju oružja u tuđe ruke. Računaš dugogodišnji lovci znaju, a pretpostavka je majka svih za*eba. Stoga je optiku nakon popravka trebalo ponovno montirati i upucati. Montažu sam "morao" izvršiti sam, jer sam prošli put vidio kako se to radi. Kako ne bi uznemiravali divljač, upucavanje je izvršeno na streljani lovačkog kluba. Iako je optika "nulirana" ovaj put smo za razliku od prošlih 14 metaka, ispucali čak 21 komad streljiva za dobiti pogodak u križ optike na 100m.
Naravno nakon toga red je bio izaći i u lovište. Prije sumraka sjedamo svaki na svoju čeku i kako to sama riječ kaže čekamo. Sa zalaskom sunca počinje se dizati izmaglica sa južne strane polja. Uskoro je magla stigla i do "moje" čeke. Dok se oči privikavaju na mrak, sluh nam postaje primarno osjetilo. Čujem lajanje srnjaka, pa zavijanje čagljeva, a onda odjednom mljackanje. Na bačeni mamac stigla je prava mrcina od 100-injak kilograma. No kako se silueta divlje svinje pojavila, tako je i nestala. Nešto je čula ili nanjušila što je preplašilo i to je bilo to za tu noć. Iako smo nastavili čekati još šest sati, više se nije pojavila. Bila je to moja ukupno četvrta čeka u životu, ali tek druga kao samostalnog lovca. Unatoč izostanku ulova, napredak se nastavio u smislu edukacije i prikupljanja iskustva.
Pošto je povratak u selo izvršen u gluho doba noći, najbolje je bilo put odgoditi za vidljivi dio dana. Uslijedilo je turbo-spavanje i od 9 sati sam opet u pogonu. Povratkom u civilizaciju prolazim pored masovnih grobišta Hrvatskih šuma. Stotine i stotine trupaca nabacanih uz cestu čekaju transport u tvornice namještaja negdje na zapadu. Debla stabala starijih od 100 godina, koja su bila tu prije nego se itko od nas rodio, posječena su i nabacana na hrpu kao nekakvo šiblje. Ekocid kojem smo već svjedočili kao airsofteri, nastavlja se i iz ove lovačke perspektive. Pitanje je samo do kada će se taj zločin nastaviti? Valjda dok ne unište zadnje što nam je još preostalo u ovoj zemlji - njenu netaknutu prirodu.
Post je objavljen 30.10.2020. u 12:12 sati.