Danas je mami 3 godine da je umrla. Nepune tri godine nakon tate. Sestra i ja smo ostale same sa svojim malim obiteljima. Njena je nažalost postala još manja.
U neku ruku, iz današnjeg kuta, malo i zavidim njima koji ovo nisu dočekali.
Oni su mrtvi, pravo mrtvi.
Oni su imali svoju šaku suza i vriću smija. Mi umiremo polako.
Uzimaju nam komadić po komadić onoga što čini život.
Na kraju nam od vriće smija neće ostati ni šaka a suze se više neće dati utrpati u nijednu vreću. Ali glavno da smo tako zaštitili neku švapsku babu. Koja da živi tristo godina može obrisati guzicu u svoj dosadni život.
Moji roditelji nisu putovali u Dominikanske republike u resorte kako bi se mogli kurčiti pred susjedima, niti su medjusobno kupovali poklone od 300 eura za Božić.
Ali mi smo imali ljepše Božiće i Uskrse i Nove godine pa čak i Sisvete, nego li će švapske babe, kojima se unuci moraju telefonski naručivati kada da dodju, ikada imati.
Počivali u miru.
Po cijelome kraju na sto milja
Ljepote takve ni'
Kao što bješe lijepa Janja
Ribara starog kći...
Post je objavljen 27.10.2020. u 10:38 sati.