Gledam u Mjesec. Mjesec gleda u mene, gotovo sam sigurna u to.
Jučer je to bilo.
Ne u moju osobu, Mjesec gleda u mene kao što gleda u svijet...a ja sam svijet.
Idemo u šetnju. Nema ljudi, samo nas dvoje i Mjesec. I bezbroj kukaca.
"Nije sigurno, možda iskoči vuk od nekud. E to bi me zbilja prestravilo."
"Mene ne", olako odgovaram. "Vukove poznajem, bliski su mi, sisavci. Prije bih se preplašila skakavca. Kukce ne osjećam, posve su mi nepoznati."
Smije se. Smijem se i ja, pogleda uprtog u Mjesec.
"Opčinjena sam."
Ne nailazimo na vuka. Ali tu je pauk. Prilegnut uz još topli asfalt, neodlučno pipa nogicama, nesiguran u smjer i da li se uopće pomaknuti. Oprezno koračamo da ne uznemirimo pauka. Dovoljni su mu naši radoznali pogledi. Da li nas je uopće primjetio?
Malo dalje je i jedan skakavac. Ne osjećam strah, doima se zbunjenim i nimalo prijetećim.
Mjesec me gleda. Usmjerava. Govori mi da skrenem u gustiš, priča mi o čudima meni nepoznatima, a sve pokraj puta.
On me čeka dok prilazim hrpici kamenja. Ne znam zašto sam krenula baš tamo. Mjesec me navodi, vjerujem mu.
U sredini hrpice, puž golać. Ogroman je. Dug i nježan, pažljivo tiče ticalima, proučava dugu stazu zamišljenu u mojoj glavi. Stojim tu neko vrijeme. Razmičem oštre bodljike da se puž ne ozlijedi.
Nastavljamo dalje.
Mjesec nas prati.
Skrenuli smo desno, na zemlju, dalje od asfalta. Zemlja je crvena. Fina. Prašnjava. Suha. Njen dodir je poznat. Miriše na život, na glinu, na smrt, na vjekove.
"Vidiš, baš to, baš to kako gledaš u Mjesec i kako diraš zemlju, kako motriš u paukove i kako osjećaš vukove. Zato te volim, točno takvu kakva jesi. Neka selo priča, nemoj nikad prestati. To si ti."
Mjesec možda ne gleda u moju osobu, ali zato on jest. S njim smo svijet, Mjesec i ja.
Post je objavljen 26.10.2020. u 12:12 sati.