S brežuljka gledajući, grad smješten u kotlini između brda leži kao otvorena knjiga utisaka prošarana pogledima upisanim nevidljivom tintom. Ne naslućuje se ni jedan pokret koji bi u njem odao život mimikrijski skriven. Kao da se groblje s brežuljka spuštajući niz padinu proteže i dolje, dalje, ispunjavajući i kotlinu. Solarni krovovi kuća gusto zbijeni nalikuju na crne monitore gusto montirane ovdje na uzvisini.
Posjetitelj, upravo zašao u taj perivoj – a nisu rijetki ljudi koji vole šetajući obilaziti i groblja – zastane kraj jednog, okrenut mu leđima jer s tog mjesta vidik mu pruža panoramski pogled na grad, kad iza sebe začuje šum sličan baršunastom grebanju nalivperom po finom papiru za pisma. Okrenuo se...
Tijelo je čamac. Vidjela sam svoj jednom, u snu, a odao ga je drhtaj kad sam nevidljivo u njeg se vratila i isti tren probudila se, šumjelo je talasastim rukopisom noćni crno digitalno more među morima drugih.
Saginjući se posjetitelj je načinio kretnju rukom skidajući s ekrana paučinu uhranjenu zaboravom, kao da joj sklanja pramen kose s lica, kad u isti mah bude upozoren da ni touch screen više nije dozvoljen već da s distance samo usmjerenim kretnjama ruku može birati što će između dostupnih sadržaja čitati, shvaćajući da mu je moguće jedino pantomimski prelistavati život neznanke kao knjigu.
Ali njen život mu je prilazio slobodno, razotkrivajući se između redaka.
Između redaka provirivale su priče, razbarušene glave i poglavlja, grebli krmelji uspavanih balada, spajalo od krhotina što su se uzajamno prepoznavale sjećajući se cjeline, između redaka katkad bi se i skrivala, u male čašice sipala minute iznimno intenzivnih doživljaja, raspoređivala u sate, u neizmjerje... pa objeručke sve izgubila, imala je naviku da piše po zraku, nosila je lijepe haljine, mogao je čut i kako pjeva, nije mogao baš sve pohvatat, sažmi mi, sažmi, mislio je ne znajući kamo bi s rukama za takvo što.
Ima samo jedan put. Tvoj, tvoj put.
...........................................................***
Probudila se vrteći u svom čamcu. Jutarnje sunce razlilo joj se licem, istopilo usne. Ustajući, prisjetila se novinskog članka od sinoć ali poslije će još jednom čitati o digitalnom nadgrobnom spomeniku kao prilici da svatko iza sebe ostavi spomen a klijent unaprijed može pripremiti i poslati materijal koji bi htio objaviti pa kada posjetitelj groblja navrati, senzori prorade i krene priča na ekranu...
Ali sad, sad svi putevi vode u kuhinju; usput, sjeti se kako je netko rekao da stvarnost ne postoji dok je ne zagrizeš. Otvorila je hladnjak i razgledala čime bi se najprije to najbolje moglo i potkrijepiti.
Post je objavljen 24.10.2020. u 20:20 sati.