Marketing
Sedam kilometara
iz zbirke priča Gubitnici, nagrada Albatros 2018
Ulica je široka. Drvored divljeg kestena se pružio s obje strane. Voli divlji kesten. Pogotovo u proljeće kad se ospe cvatom. Bijele čunjaste svijeće. Božić u proljeće. Ne voli Božić. Ne voli proljeće. Prebolni su. Voli bijele cvjetne svijeće. Kao voštanice što cijede bol pokraj odra. Pokraj odra njegovog Duje.
Obriše suzu i uputi se prema kiosku. Stane iza mladića i čeka. Mladić sve nešto petlja. Ovo bi. Ne bi ovo.
„Momak, mogu li priko reda?“ pita.
„Može.“ kimne i malo se odmakne.
„Dajte mi paket gumica. Ima li Norisk?“
„Tih nema odavno. Evo vam Durex.“ govori nezainteresirana prodavačica.
„Jeste probali?“
„Šta?“ podigne teške kapke.
„Durex.“
„Ako ćete uzest, uzmite. Jeste mene došli zafrkavat?“ sad je već zainteresirana.
„Bože sačuvaj!“ govori dok joj plaća.
Vraća mu ostatak novca bez riječi. Uzima novac. Uzima kutiju. Otvara je, tu odmah ispred kioska. Vadi jedan sjajni omotić i stavlja ga u džep hlača. Kutiju pruža mladiću.
„Uzmi. Tebi će više tribat. Meni je dosta jedan. Za svaki slučaj.“
Spušta se niz ulicu. Drvoreda više nema. Samo zgrade. Beton i staklom zatvoreni balkoni. Loše uređene, napola osušene živice. Automobili se spuštaju u slalom niz nizbrdicu. Zdravi bili, šjor Srećko. Kako ste? Kako doma? Dobro hvala, odgovara svjestan da ga nije čula niti joj je briga. Eno je već kupuje kruh. Poslije šest sve u pola cijene, zalijepljeno na staklu poviše krafni. Krafne su masne. Hladne nisu dobre. Tople su odlične, ali ih on ne smije jesti. Luce se ljuti.
Raskrižje je veliko. Otoci sa cvijećem. Nekad je bilo manje i bez cvijeća. Samo dvije palme u posudi sa svake strane ulaza. Tu su se on i Luce vjenčali. Sad je samoposluga. Tri za deset. Kupi dva, uzmi tri. Promotivna cijena. Sir u ovitku. Salama u crijevu. Njihov brak u banani. Došli su pred zid. Više se ne vole. On ima svoj bol. Luce ima svoj. Boluju svaki za sebe. Uzrok je isti.
Prelazi ulicu. Drvored se nastavlja. Pod nogama mu kamene ploče. S desne strane zgrada Suda. Tu su pokušali pronaći pravdu za svoga Duju. Ništa od toga. Pravda nije za svakoga. Pravda je skupa. Tko nema za pravdu, uzda se u Boga. Bog uvijek plaća, govori njegova Luce. Plaća kako kome, misli on. Na njega je i Bog zaboravio.
Prolazi pored Dalme, bivše Dalme. Odavno je propala. Nema je više. Sad su je pregradili u male trgovine. Ne zna kako izgledaju. Rekli su mu. Odavno nije ušao unutra. Kupio je tu odijelo za vjenčanje. Još mu visi u ormaru.
Još jedno raskrižje. Malo. Jedva bi ga se moglo nazvati raskrižjem. Pričeka zeleno, pa prijeđe. Promet je slab. Ljudi odmaraju poslije ručka. S lijeve mu strane Stari plac, sada igralište za rugby. Komad zelene tratine. Nekad je tu bilo burnih dana. Odlazio je na svaku utakmicu. Onda, dok je život imao smisla. Dok se nadao da će i njegov Duje zaigrati nogomet. Davno, kad je još bio čovjek. Podigne pogled prema visokoj bijeloj zgradi nasuprot i uzdahne. Tu se rodio njegov Duje. Dan je bio tmuran kao da je nagovještavao katastrofu, a njemu u srcu divlja radost. On ima sina. Rodio mu se sin. Više ništa neće biti isto. Sjedne na limenu klupu na autobusnoj stanici i plače.
„Barba, treba li vam pomoć?“ pita djevojčica, gotovo djevojka.
„Ne triba, dušo. Sve je u redu.“ plače jer ništa nije u redu.
Ustaje s klupe i polako odlazi. Vadi maramicu. Usekne se pa je spremi u džep. Ništa njemu više ne može pomoći. Najmanje suze. Luce govori da je njoj lakše kad se isplače. Njemu nije. Njemu je uvijek jednako teško. Preteško. Kad bi samo mogao pobjeći od svojih misli. Blago ludima. Oni nemaju briga.
Mirišu smola, borovi i more. Cesta je uska. Jedva bi se dva automobila mogla mimoići kad bi ovdje bio dozvoljen promet. Samo bicikli. Pretječu ga, zaobilaze, vraćaju se. Ljudi se rekreiraju. Žele živjeti dugo i sretno. On ne želi živjeti, ne ovakvim životom, a opet šeta. Šetnju mu je doktor preporučio. Šetnjom će produžiti ovaj jadni život, ovu tugu, ovu agoniju. Kad bi se samo mogao osloboditi svog preteškog bremena.
Prema njemu se na natečenim nogama valjaju dvije debele. Jednu poznaje. Radila je s Lucom. Lice joj je zgrčeno. Očit višak želučane kiseline koja izjeda nju i sve oko nje. Okrene se sušetačici, nešto joj brzo reče, pa krene prema Srećku.
„Srećko moj, kako si mi?“ lice joj je još zgrčenije, a glas plačan u hinjenoj boli.
„A, eto, živim.“
„Znam ja da vam nije lako. Tako je Bog htio.“
„A šta ćeš!“ pomakne se korak naprijed u nadi da će spriječiti nastavak razgovora.
„Jeste li došli sebi?“
„Od čega?“ drsko pita. Mrzi ovakve razgovore. Ponižavajući su.
„Pa, tako, od Duje i svega ostaloga.“ bezobrazno nastavlja s lažnom tugom na licu.
„Kako misliš?“ igra se s njom. Kad može ona biti bezobrazna, može i on.
„Mislim, jeste li se oporavili?“
„Oporavili? Bi li se ti oporavila da ti ubiju dite?“ reče zločesto.
Zna da nema djece. Nije se ni udavala. Nada se da joj je dovoljno pokazao koliko mu se gadi njeno sažaljivo presretanje. Požalit će se ona Luci, ali baš ga briga. Neka ga ostavi na miru. Neka ga svi ostave na miru. I ova šetnja. Kojega će mu vraga šetnja? Sedam kilometara dnevno. Sedam kilometara sjećanja. Sedam kilometara boli. Ne želi umjetno produžavati život. Dok traje, traje. Ludo se zanosio mišlju kako će premosnica otkloniti bol. Od čega ih prave i kakve su ne zna. Zna samo da je bol još tu. Podmuklo čeka i napada iznenada. Nema pravila. Nema sata u kojem bi sebi rekao, idem sad malo odbolovati pa će mi poslije biti lakše.
Nikad nije lakše.
Nikad.
Vraća se putem kojim je i došao. Dvoje zaljubljenih ide prema njemu. Guštajte, dica! Neka vam je svaki dan ovako lip, misli dok ih prati pogledom.
„Tvoja me mater ne voli.“ čuje nju.
„Nije ona loša. Vidit ćeš.“ odgovara bezbrižno dragi, nesvjesan da je pad već počeo.
Na put pred njega izleti vjeverica. Zaustavi se i gleda u Srećka. Zastane i on. Ne želi je prestrašiti. Gledaju se tako, ni prijatelji ni neprijatelji.
On je velik. Ona brza.
Ona ima šumu. On nema ništa.
Post je objavljen 23.10.2020. u 11:58 sati.