Zadnjih sam dana poprilično umorna.
Pretpostavljam da, osim ovog promjenjivog vremena, na mene utječu svakodnevne trzavice uzrokovane gnjevom njegove bivše.
Ne znam samo kako joj više nije dosadilo.
Ne znam ni od kud joj toliko mašte i snage za smišljanje scenarija kako bi mu otežala život i dokle će to uopće trajati.
Ponekad, poželim doći kući i vidjeti da je odselio. Da nema ni njega ni njegovih stvari. Samo tako, bez pozdrava i najave.
Nema ga više.
Čak ni ne osjećam grč u želucu kad pomislim na tu mogućnost.
Spoznaja da već neko vrijeme ne živim svoj život, već njegov, nije mi draga, pa pretpostavljam da je i to uzrok mojeg umora.
Ne radi se o tome da ga više ne volim. Ili da on ne voli mene ...
Volimo se, možda smo povezani više nego ikada, ali bih voljela da sam malko sebičnija, pa da me ružne situacije ne diraju.
Da kažem ... dušo draga, svoja sranja rješavaj sam. Mogu ti biti podrška, ali mi se ne nateže s neuravnoteženom balavicom.
Ali ne mogu. U svojim postavkama dajem sve ili ništa.
Ako volim, dajem sve.
Kao u ovom slučaju.
Spašavam se dvosatnim treninzima tri puta tjedno. Teretana je dušu dala za izbacivanje loše energije kroz sve pore.
Zapravo, rezultati su itekako vidljivi, pa je to još jedan dodatni poticaj da ustrajem.
Ojačala sam, učvrstila se, oblikovala i smršavila.
Osim toga, drage su mi večeri provedene pored njega.
Dok gledamo film i držimo se za ruke.
Dok svira Indexova " Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj ... ", a mi stisnuti jedno uz drugo plešemo.
Dok me uhvati glad, a on mi slaže sendvič.
Dok mi kuha čaj.
Dok spava pored mene, a ja ga gledam ...
Post je objavljen 17.10.2020. u 10:06 sati.