-Što god odabereš, sigurno ćeš žaliti. Žaljenje je svojstveno ljudskom biću. Trava je uvijek zelenija kod susjeda, željeti ono što nemaš je također nalik čovjeku. Uvijek ima bolje?
Čovjek ne upravlja srećom, ona je slučajnost koju možeš tek navući, privući, dozvati...
Možda. A možda i ne.
Odaberi jedan broj, od 1 do 10.
1. prvo ili nedovoljno?
2. mirno i stabilno
3. komeša niz
4. gradi prema naprijed
5. je čvrsto
6. ono kad se opuštaš
7. ogledalo spoznaje sreće
8. nos ti posran
9. su tajne Svemira
10. je kraj za novi početak
Znate ono kad se osjetite zbunjeno ali i privučeno potrebom za odgovorom, potrebom da utažite znatiželju, pa makar na trenutak- pristanete na ponuđenu igru i...odaberete?
Tako se osjećala Iris, sasvim prosječna dvadesetneštogodišnjakinja nevinih plavih uvojaka i fantastične pozadine sputane tamnim trapericama visokog struka oko kojeg je nestašno lepršala kraća košuljica, dok je modro-sivim očima treptala ka nasmiješenom klaunu koji joj je pružao deset bijelih karata na odabir.
-Možete li ponoviti?- zacvrkutala je dolazeći sebi, posve zainteresirana i pomalo pohlepna u ideji što bi mogla bez mnogo truda osvojiti.
Klaun polako stane ponavljati, uz blagi hihot na broju pet, a Iris krene promišljati što bi najviše željela u tom trenutku.
Grickala je prvo gornju pa donju usnu i držala na prstima najbolje brojeve, razmišljajući naglas:
-Četvorka nije loša, a i šestica mi se baš sviđa...lajkam i dvojku, ali nije mi ono baš baš...a broj osam je bezveze, haha, ali, hej, uuu, vau, sedmica je nekako avangard odlična, a, jebote ono, tko ne bi želio znati tajne svemira?!
Nakon nekoliko neodlučnih minuta, klaun, ne skidajući osmijeh, naheri glavu i počne lupkati ogromnom gumenastom cipelom u jednoličnom ritmu, požurujući tako Iris da odabere.
-Evo, evo- nervozno mu dobaci i pomalo začuđeno doda- Znate što? Izgledate baš, ali baš realistično.
Klaun još šire izvije osmijeh, ne prestajuć tapkanje nogom.
-Evo, ummm, uh, evo broooj...ajme, sigurno ću pogriješiti, ali, dajte broj sedam!
Klaun kimne, izvuče sedmu kartu i pruži je uzbuđenoj djevojci. Cijuknula je, istim cijukom kojim je najavila bombastično svoje ime čim je ušla u šator. Iris.
Ako se pitate kako ja to sve znam, to je zato što sam gledao kroz krilo šatora.
Činilo mi se skupim platiti 50 kuna za nešto što uopće ne razumijem i ne znam o čemu se radi. Testiranje proizvoda, tako to možete nazvati.
Volim cirkuse, odmalena, podsjećaju me na radost, na boje i slatkiše, na spektakularne, posebne prizore. Čitava energija te mašte koja je bila potrebna da se izgradi ideja- cirkusa, pršti na svakom koraku, svakim udisajem slatkastog mirisa baruta, kokica, slatke vune, slame i stajskog gnojiva, osjetim se ploveći tom energijom dijelom te mašte koja kola kroz graju razdragane djece, vriskove s opasnih vožnji i zveckanje zvončića koji pozivaju na predstave za sva osjetila.
Cirkus.
Ali, odlutao sam, da se vratim na Iris, sasvim prosječnu putenu djevojku?
Nisam vidio što je dobila, zbog čega sam i čučao u toj blatnjavoj lokvici, jer me u trenutku kad je prstima primala kartu, za rame dohvatila nježna ženska ruka, umilno progovarajući još i prije nego sam se, prestravljen do srži, okrenuo ka izvoru neočekivanog dodira:
-Ako ste spremni na ovako nešto, zasigurno Vas snažno zanima naša predstava. Vani je hladno i vlažno, dođite, na Vašu vlastitu predstavu...ne morate ništa platiti, naravno.
Nisam pretjerano mudar, kad je riječ o besplatnim prilikama koje zvuče predobro da bi bile istinite, običavam prihvatiti, a zatim žalim kasnije. Oduvijek me strah da ću više žaliti ako se ispostavi da je zbilja istinita, a ja je nisam prihvatio.
Pa sam ustao i bez ijedne riječi, pokorno, krenuo za izduženom, lelujavom ženskom prilikom ravno u unutrašnjost masivnog kričavog šatora.
Nismo odmah stigli do širokog prostora u kojem se održavala predstava za jednog, već u sobicu prigušenog svjetla, s troje vrata od kojih jedna ulazna, uz tri, izgledom udobne foteljice i jedan stolić za koji je upravo sjedala žena koja me prestrašila.
S osmijehom mi je pokazala na foteljicu, polagano i šuškavo-mekano govoreći:
-Sjedite, prethodna predstava još nije gotova a nakon nje dolazi još jedan gospodin pa ste zatim Vi...
Zamijetio sam da je lijepa, gotovo pa profinjena. Moj ukus u profinjenosti je iznimno suptilan i neobičan pa je iz mojih očiju, to popriličan kompliment.
Sjeo sam pokraj "gospodina" kojeg nisam ni primjetio, nervozni mladić koji je, poput klauna, ali u ponešto nestabilnijem ritmu, tapkao nogom na mjestu i pogledavao prema desnim vratima.
Zaključio sam da se tu odvija predstava, nevidljivo pozdravio momka i zauzeo čekajuću pozu, pogleda uprtog u desna vrata.
Bio sam u pravu, fotelja je zbilja bila udobna.
Nakon desetak minuta sam se i ja uskomešao, osjećajući nervozu kako mi gricka mir. Razgovor s mladićem nisam započinjao, niti imam običaj, niti je njegovo smrknuto lice odavalo ikakve naznake želje za razgovorom.
Sasvim je prirodno, dok čekate na nešto, da nesvjesno pomičete sebe, svoje udove.
Tome služe časopisi u čekaonicama, da zaboravite da čekate i budete nepomične svijesti i tijela. Jednostavno-komplicirano, tako je zacrtano u zakon ljudske prirode- čovjek, bez svjesnog napora volje, ne može čekati. Ne može mirovati.
Prema svojoj prirodi ne može, dakle, a ne, kako spomenuh- prema razumu- svjesni napor volje.
Ja kad čekam- razmišljam.
Kao da sam isključenog tijela, bez nervoznih mišića, plovim mislima bez potrebe za časopisom.
Ali, ovaj put je bilo drugačije. Obično znam što i zašto čekam, a sada gotovo da nisam imao pojma. Na šatoru je bio samo natpis "Slobodan Odabir" uz sitno dodanih "50 kuna na ulazu,
molim "
Bio sam uzbuđen znatiželjom, zaražen tim ljepljivim trenutkom utišanog svjetla u zraku bez mirisa, nikako ne uspijevajuć otploviti u neke od uobičajenih "čekajućih" tema-misli.
Dečko kraj mene činio se na rubu živaca, stavio je nokte između zubiju i, trudeći se biti što čujniji, objedovao, pljuckajući one veće, nejestive komade. Kad je bio na trećem prstu, prigodno- srednjaku, vrata su se odškrinula.
Lijeva, da bi ironija bila naglašenija.
Mladić je neurotično skočio i poput strijele prošao kroz vrata prije nego su se sasvim otvorila, a ja sam krajičkom oka uhvatio klauna kako ukočeno polako miješa bijele karte.
Netom prije nego su se vrata zatvorila za dečkom, što neprimjetnije sam gurnuo svoju izutu cipelu tako da se ne zatvore sasvim.
Što ću, ne mogu protiv sebe. Oduvijek sam želio saznati sve što mogu a najzanimljivije znanje krije se tamo gdje se ne smije gledati.
Srce mi se spustilo u pete kad je žena naglo ustala, ali samo je bez riječi izišla.
Odmah sam osjetio olakšanje i nanjušio još jednu priliku koja se ne propušta.
Brzo sam kliznuo u široki krug šatora i začuo škljocaj vrata koja su se, neplanirano, zatvorila za mojim leđima.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Iris je podigla pogled, okruglih očiju razočaranih i u nevjerici.
- Vi mene zezate? Pa nema ništa, ovo je samo komad bijelog papira!
Već se željela okrenuti i otići onoj fufastoj glumici na ulazu tražiti svoj novac nazad kad se klaun uozbilji.
Iz džepa koji se činio kao srastao s njim, krene izvlačiti ni manje ni više nego ogledalo, prekrasnog barokno bakrenog okvira.
Zastala je skupljajući oči, potpuno opčinjena prizorom i satenski glatkom staklenom površinom.
Klaun je pak izvukao čitavo ogledalo ljudske veličine iz sićušnog džepa i stavio ga točno ispred djevojke.
Gledala je par trenutaka u tamnu neprobojnu dubinu a zatim ugledala sebe, mladu i lijepu kakva jest.
Meke zategnute kože, njegovane kose, s onim mladenačkim sjajem života koji je isijavao iz svake krpice kojom se omotala, svakog pokreta kojim bi zalepršala.
Sretno se osmijehnula i odmah zatim smrknula, ne razumijevajući u čemu je štos.
Upitno provocirajući opet se zagleda u klauna a ovaj joj, ozbiljan i tmuran, dugim tankim prstom pokaže na ogledalo.
Iris je, nekako sišavši sa svog mladenačkog oblačića, počela osjećati kako joj se prikrada jeza. Nije znala što bi pa je pogledala opet.
Sad joj se činilo da se odraz mijenja, skoro pa je ustuknula.
Jedino jednako bila je njena odjeća, kosti njenog lica su se izduživale, popunjavale su se udubine na koje je bila ponosna, koža je postajala sve ružnija.
Ukratko- starila je naočigled, gubeći postepeno privlačnost a po svemu sudeći, prizor je Iris baš baš ono pogodio. Suze su se same slijevale u bisernim balončićima niz njene crvene obraze a kad je ugledala svoju predivnu kosu okupanu sijedima, posve se slomila a klaun je prasnuo u smijeh.
- Hihihihi pa zar ti nije sada lakše? Nisi spoznala sreću?! Nisi sretna što si sada tako lijepa?
Iris se jedva kontrolirala osjećajući koloplet emocija istovremeno pa su joj zamalo promakle klaunove riječi koje je dodao ponovo miješajući karte:
- Ali ja sam dobar klaun, a i simpatična si, slatkica, evo jedan joker!
Podigla je pogled zagolicana ponovo, dapače, ovaj put i više.
- Ali pod jednim uvjetom. Ako opet ne budeš zadovoljna, nahranit ćeš me! Svako izvlačenje mi oduzima mnogo energije.
- Naravno, ovaj, nahranit ću vas, dajte da biram opet! Biram tajne Svemira, 9!
Klaun je pogleda, uhvati hladnim prstima za ruku i dugim noktima probode tanku kožu, ostavljajući Iris tako preneraženom da je zaboravila čak i vrisnuti.
Istog trenutka pred očima ugleda nepoznate prizore, čudne brojeve, bezbrojne boje, razazna galaksije, začuje ritam Svemira. Prije nego je uspjela sve sagledati, iščupa klaunove nokte i jaučući zbunjeno krene prema izlazu primjetivši s užasom nekoliko sijedih pramenova naglo zabijeljenih, tajnama svemira utkanih.
Zaustave je klaunove potmulo izgovorene riječi:
- Meni se čini da nisi osobito zadovoljna a ja sam jako gladan.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Mladić je jednako neurotično ubrzano odabrao i prije nego je klaun dovršio broj deset- i to broj deset, tako da sam taman dopuzao na vrijeme da vidim, ne vjerujuć samom sebi, kako klaun vadi ogromni gumenasti pištolj iz džepa, s monstruozno glasnim cerekom uperi ga u mladića i opali. Mladić se srušio na mjestu a ja ostao potpuno bez daha.
Okrenuo sam se i shvatio da vrata nemaju kvaku s druge strane, sve što sam mogao je nemoćno strugnuti prstima po neobično toploj površini.
Iza sebe sam začuo klauna kako mi dobacuje:
- Nemojte nigdje, gospon, napokon će vaše izvlačenje! Samo trenutak, ispričavam se na manirima
Dovršavajući zadnju riječ, klaun uhvati ruku mladića kojem je pucao u glavu s gumenom pištolj igračkom i sočno zagrize, šireći usta koliko god može.
Naravno, morao sam pogledati upravo u tom trenutku. Jednom mišlju pokušao sam se uvjeriti da je to sasvim normalna, svakodnevna pojava, klaunovi koji proždiru ljude, ali, ta misao nije dugo trajala.
Potrčao sam šatorom prema mjestu odakle sam, s druge strane, promatrao Iris kako veselo pocupkuje.
I kad sam pomislio da sam slobodan, vidim kako to mjesto više ne postoji, čitav šator kao živo toplo organsko tkivo bio je zapečaćen.
Pogledom sam lunjao tražeći oružje dok je klaun dovršavao zadnji komadić svog obroka. Štucnuo je i naglo se nacrtao kraj mene pružajući mi bijele karte.
- Biraj jedan broj, sigurno ćeš zažaliti hihihi
Kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, odlučio sam odugovlačiti koliko god mogu, primjenivši taktiku od Iris i glasno, iako mucajući, komentirao svaki broj. Plan je bio doći do kraja a zatim opet započeti.
Međutim, kad sam došao do broja osam, progutao sam knedlu, htijuć reći- broj osam je bezveze zapleo sam se i uspio reći samo- broj osam. Koliko god sam se trudio, ništa drugo nisam uspio reći.
Klaun se široko nasmiješi, izvuče kartu na kojoj je bila upisana osmica i pruži mi je. Drhtavim rukama sam je dohvatio, zbunjen i ustrašen.
Istog trenutka iz klaunovog rukava u prostor doleti ogromni debeljuškasti golub, preleti par puta pa u trenutku dok sam dizao pogled ispusti izdašnu količinu izmeta ravno na moj nos a klaun mi uz cerek obznani:
- Poštovani, hihihi birali ste osam, nos vam posran, dakle, dobili ste vječnu sreću! Ali samo da znate, sve dolazi uz cijenu pa tako i vaša sreća. Što više sreće vama, to više nesreće onima oko vas.
Što da vam kažem za kraj, zauvijek sam požalio svoju vječnu sreću.
Od tog dana odbijam sve prilike koje mi se, besplatno ili ne, ponude.
Mnogo sam sretniji čovjek zbog toga.
Post je objavljen 15.10.2020. u 18:36 sati.