Nekidan sam krenula, onako nekako odmjereno, pravilno, civilizirano, ustrojeno...razgovarati o temi razgovora sa sobom, razgovarala sam, dakle, sa sobom.
Kao od šale, koja to uvijek zapravo i jest, napisah par stotina riječi. Riječi, praznih riječi, gramatički ispravnih, pažljivih, vokabularno ne samo izazovnih već i obogaćujućih riječi, koje upila sam od nekog drugog, sigurno starijeg od mene.
Od mlađih se nema što naučiti, mada tek dvije godine u prošlost tvrdila sam, nezaustavljivo-nepokolebljivo, upravo pravocrtno suprotno.
(Sutra ću opet to, pravocrtno suprotno tvrditi.)
Odrastam, bojam se mojom opravdanom arogancijom iskustva.
Nebitno sasvim, kad shvatiš da u baš svakim od tih godina tog tvog, mog života...oduvijek smo znali sve.
Kao djeca, ignorirajući odrasle, kao pubertetlije, namjerno išavši usprkos, kao...stariji punoljetnici? Svijet je naš, orilo bi se ulicama da kojim slučajem marširaju idealistički rojevi starijih punoljetnika.
A onda odrasteš.
Tres.
Bum.
Ravno u pod.
I vjerojatno bi mnogima od vas, nekih tamo čitatelja, nekih tamo ljudi posve i sasvim istovjetnih meni, unikatnog iskustva, bilo, možda, sve to podsmijeha vrijedno. Jedan- pih - za podijeliti, još jednom mladom (mladoj) goluždravcu (goluždravici) koji je Ikarovski, u inat svim odraslim upozorenjima, tresnuo u odraslo, u nevjerici, rastopljenih krila.
Moje misli pripadaju tridesetima.
Što dolazi nakon? Što se zbiva u četrdesetima, i...kako za koga?
Razgovarala sam, kako spomenuh, tako, sa sobom, opisujući do sitnih analitičnih detalja povijesni tijek mojih samo-razgovora. Posve udaljena, u cjelovitoj realnosti, od te mene s kojom razgovaram.
Trebalo mi je 7 (sedam) decilitara crnog vina od 30 (trideset) kuna da tek dotaknem...emocije. Punine i slične pizdarije. (Mogu li se sada ponašati pijano ako sam navela količinu koja bi većinu navela na pijanstvo?)
Ne, naravno da ne.
Moja kontrola je (zen) apsolutna.
Inače ne pijem, tako bih željela reći. Ali eto. Zadnjih nekih 5 (pet!) do šest (6!) mjeseci sve mi se lakše i sve češće događa da se prikrade boca...dobrog crnog vina.
Za svaki put postoji izgovor, a znam i sama, od najranije dobi to iz prve ruke promatrajuć, što se događa kad pronađeš izgovor za izgovor.
All that drama.
Ali, trebalo (mi) je večeras, jedna obična srijeda, da dođem do sebe.
Pritajene tamo negdje civilizirano duboko.
Ona, prava ja.
Koja osjeća. Koja iskreno sa sobom (kroz vas?
a tko ste vi?) razgovara.
Pa kako bilo.
Ali...nema drame. Sve su te riječi jednostavno prelivene ovdje, mog lica kamenog, prstiju mirno kuckajućih, osjećajući negdje...duboko unutra? U svom svijetu.
Možda pokoji dramatično-patetični uzdah istisnut u potpunoj seoskoj tišini odaje težinu kojom je okupano ovo, vinom natopljeno biće.
Uostalom. Na kraju. Kao zadnji izgovor. Ili je ubod u moju nutrinu?
Nisam majka.
Nema potrebe da večeras, na ovu običnu srijedu, još jednu u nizu nezaposlenih, budem odgovorna osoba.
Fale mi zaposlene srijede.
I...
I još neke...stvari.
Post je objavljen 07.10.2020. u 21:22 sati.