Ivona je često sanjala, otvorenih očiju.
Promatrala bi čvrstu dubinu mora, maštajući kako se u njoj ogleda zora. Ponekad i satima, nepomično sjedeć ili stajuć golim stopalima po kotrljajućim oblutcima, očiju uprtih u morsku beskonačnost, zamišljala je gdje je, i kako izgleda- kraj.
Voljela je misliti kako je Zemlja ravna i kako, tamo, na obzoru, se prelijeva gusto tekuće u rijetki svemir.
Naravno da je znala da to nije tako, svi su već znali da je Zemlja kockasta i da postoji sila neravnoteža, ali, Ivona je često sanjala, otvorenih očiju.
Maštala je kako se s te točke gdje stoji- širi- ljepljivo, tanko i sveobuhvatno poput koprene nad čitavim planetom, raširenim dlanovima milujuć oštre rubove dok se ne bi zaoblili.
Nisu joj bile drage ni ugodne, kocke. Smatrala ih je teškima za oči. Na koju god naišla, a bilo ih je mnogo, Ivona bi nježno zibala oštrinu dok ne bi omekšala, u njenom zamišljenom pogledu.
Zato joj se nije osobito mililo šetati gradovima, kockastim ulicama surovo oštro zavijenima u kockaste zgrade. Čak su i ljudi u gradovima bili iznimno kockasti.
Više je voljela gledati u mekano umirujuće more, mada ni morski ljudi nisu bili nimalo obliji od gradskih.
Zamislila bi zato sebe u nepropusnom balonu, a, Ivona je tako snažno zamišljala da je znala čak i osjetiti tanku opnu balona pod stopalima pritisnutima o toplo morsko kamenje. Glumila bi da ne čuje i uredno ignorirala, u svom balonu, bilo kakav pozdrav morskih ljudi- nazubljenih krivina, nastavljajuć, bez obzira na sve i svakoga, svoj tihi razgovor maštom kroz osjetila.
Ćutila bi reskost soli u zraku, peckavost Sunčevih zraka, udaljeno, mutno, kroz tkivo zaštitnog balona.
Jednom, dok je tako promatrala zoru u moru, Ivoni je prišao čovjek.
Stao je kraj nje onako kako stanu ljudi kojima se razgovara, prekrižio ruke na prsima i, umjesto pozdrava, kratko i brzo siknuo:
-Crne su mušice znak da je Priroda izgubila razum.
Rečenica je uznemirujući istrgla Ivonu iz njenog balona i natjerala je, onako nesigurno izloženu, da svoj pogled s mora pruži na čovjeka kojem se razgovaralo.
Pogledavši ga, ostala je u šoku. Nikada nije vidjela takvog čovjeka, zaobljenog i mekog lica, oštrine tek isijavajući iz tamno-dubokih okruglih očiju.
Promucala je jedno- kako, molim?- što je čovjeku bilo dovoljno da nastavi, jednako ubrzano, svoj neobičan tok misli:
-Riječ je o prirodi Prirode.
Crne mušice znak su njene slabosti. Priroda je slaba i jedino je bijeli Pas može spasiti. Zovem ga jednim ali njih je mnogo, bijelog Psa. Oni jedu mušice, a crne su im delikatesa. Mušice nisu prirodne, one Prirodi ne pripadaju, one je izjedaju iz korijena prema srži. Mušice, njih nazivam mnogima ali samo je jedna. Jedna crna mušica. Ali čine je mnoge.
Jesi li ti Mušice ili si Pas? Ja sam Pas, ali, ne znam koje sam boje. Možeš li mi reći koje sam boje?
Ivona mu nije mogla odgovoriti na pitanja, nastavila je zbunjeno gledati u čovjeka, osjećajući se gotovo kao da je iščupana iz stvarnosti, one koju je voljela zamišljati.
Čovjek stisne oči i zabulji se ravno u njene, okrećući tijelo sada posve ka njoj, na opasno bliskom manjku razdaljine.
Ivoni se tako polako prikrade panika, stežući joj stopala, utišavajući svaku misao. Njene oči čak nisu uspijevale ni zamisliti čovjekovo lice kockastim i u hipu se osjetila kako gubi kontrolu ne samo nad sobom već i čitavim tim svijetom stvarnosti kojom se okruživala. Njena ramena se skupe i stanu tresti, očiju razrogačenih u nevjerici, osjetila je čitavo svoje biće kako se zajedno s ramenima skuplja. Poželjela je pobjeći, odletjeti ka gradu, pogubiti se između ulica daleko od mora i što dalje od jezovito neprirodno oblog čovjeka.
Njegove oči su jače potamnile, približio joj se na centimetar a Ivoni se učini da ju je pomirisao.
Poželjela je vrištati, ali, sve što je uspjela je još više skupiti tijelo.
Čovjekovo lice se izduži, njegova čitava pojava se polako prigne a Ivona napokon punim plućima skrikne, zamišljajući kako oslobađa krila i leti ka nebu.
-Mušice!!- začuje njegov prijeteći vrisak, škljocaj a potom osjeti kratku bol nakon koje sve nestane.
Bijeli Pas podrigne, počeše uho, dvaput zalaje i odšeta u more.
Post je objavljen 05.10.2020. u 20:02 sati.