Pregled posta

Točno tri tisuće riječi

Napisao je netko da je lakše naljepit', da ne kažem nakeljit', par sličica nego napisati tri tisuće riječi. Najprije sam pomislila da su to samo dvije kartice teksta, ali k vragu i moja matematika, to je puno više. Dakle, tri tisuće riječi. Nekako mi to zvuči kao izazov pa eto odlučih napisati post/objavu od tri tisuće riječi. Meni to i nije problem. Tipkam brzo, a kažu da mi je mozak uvijek brži od jezika pa je jedini problem to sve zapisati (otipkati). Iskoristit ću priliku i pohvali se svojim uspjehom i sudjelovanjem na tada Republičkom natjecanju u strojopisu. Nisam ni pomislila da će mi ta vještina dobro doći i u ovim mojim vrlo kasnim četrdesetima. Natjecanje je održano u Čakovcu, mislim ’89 prošlog stoljeća i bilo je odlično organizirano. Došla mala sa sela (dobro, ako ćemo strogo gledajući, iz gradića u srcu Slavonije) i umislila si da je nešto. Profesorica sva ponosna jer eto i ona konja (ups) prste za utrku ima. Smjestili me u neku obitelj na 2 dana. Na autobusnoj stanici dočekalo me njih pet, šest, a ispred sebe (kao u nekom filmu) imaju natpis s mojim (umalo i napisah kojim) imenom i prezimenom. Sređeni, obučeni, počešljani kao za misu. Sjećam se da sam išla kupiti nove cipele za tu prigodu. Jakna stara, umjesto majice tatina košulja koja mu je davno omalila i još ututkana u hlače, naravno, rifle (iz Turske). Tada samo i seka i ja imale samo jedne hlače za školu. Prale su se vikendom, a zimi sušile uz peć na drva. Bila je neka fora i da Santa Barbare nema vikendom jer Cruz vikendom pere hlače. Znale su te naše rifle, čarape, gaće, majice i sve ostalo imati žute fleke od pregrijane peći na drva i po tome se dobro znalo tko se na drva grije i kome je ujutro fino toplo dok pijucka čaj ili bijelu kavu prije odlaska u školu. Bilo je tu i onih loših strana – grijalo se na drva koliko god se moglo, čak i krajem lipnja, da se može kuhati, a bez prevelike potrošnje struje. Sad imam osjećaj kao da govorim o nečemu što je bilo prije sto godina, a tehnički to i je tako. Prošlo je stoljeće 20., a ovo je 21. Puno je vremena, vode ispod mosta, ma svega prošlo od tada, ali uvjerena sam da negdje netko (sretniji ili nesretniji) još uvijek zimi nosi hlače, potkošulju, gaće, čarape ili nešto slično sa žutom flekom umalo nagorenog. Sve mi se sad vraća u sjećanje. I stolica pokraj peći na koju sam voljela sjesti, a limeni lončić (naravno s cvijećem) bih ostavljala na rub peći da čaj što duže ostane topao. Pomakneš malo glavom, a dlaka padne na vrelu željeznu ploču. Miris koji bi se počeo širiti vrlo je specifičan i težak za opisivanje, ali prizor te dlake koja se uvija, izvija, kovrča na vrelom željezu bio mi je fascinantan jer se svaka dlaka drugačije uvijala, izvijala, kovrčala i dimila (nebrojeno sam ih znala baciti jer ipak je to bilo znanstveno istraživanje). Da sam tada imala tehnologiju koju danas imam, svaku bih dlaku dokumentirala. Na toj se peći kuhalo i tu i tamo nešto bi palo, izgorilo, zacrnilo. Peć se čistila šmirgl (brusnim) papirom i to dok je još bila topla, a šmirgl bi se malo u vodu natopio.
Peć na drva podrazumijeva i drva za loženje. Mislim da sam imala devet ili deset godina kad sam naučila sjekiricom praviti triješće za potpalu. I to mi je bilo ultra zabavno. Znala sam napraviti po dvije košare triješća odjednom i nisu mi smetali špranje pod kožom jer sam bila zadovoljna odrađenim poslom i što tata i mama ne moraju ujutro to raditi nego samo potpaliti vatru. To triješće sam, nakon što bih ga napravila, donosila u kuću i stavljala u ladicu ispod peći. Ladicu nismo potpuno zatvarali, nego smo ostavljali poluotvorenu da se triješće lijepo suši. Iza peći bilo je prostora za odlaganje drva. Jednom smo sestra i ja htjela mamu iznenaditi i donijele smo, brat bratu, metar drva u kuću. Lijepo smo ih poslagale. Malo je reći da je mama dobila fras kad je vidjela, ali nije galamila na nas već nas pohvalila i rekla da nije dobro biti prevrijedan. Naime, drva su stajala šupi, a u svakoj šupi ima miševa (mačkama unatoč) i tu i tamo znalo se dogoditi da se poneki komad drveta osjeti na miševe (pogotovo kad se sve to zagrije), o bubama koje su izlazile bolje da ne pričam. Tada mi nisu smetale, ali sada bi. Drva su često bila prekrivena nekom dekicom na kojoj bi naš mačak Tom spavao. Mačak Tom bio je priča za sebe. Neko je mače, recimo ’84 ili '85 mijaukalo na tavanu komšinice Ruške. Mama nam nije dala da odemo vidjeti jer je znala da ćemo ga donijeti i onda nema nazad. Majčinim riječima usprkos, seka i ja smo se iskrale i otišle na tavan. Bio je to tavan stare, građanske kuće i bio je ogroman. Grede su virile na sve strane, a i otpada je bilo poprilično. Zakoraknula sam preko grede i pomislila kako ne smijem stati u tu rupu koja mi je bila na putu. Pričinilo mi se u tom polumraku da se rupa pomakla. Pogledala sam bolje, a ono mače. Sivo, jadno, uplašeno, popišano, krmeljavo, mršavo, a možda i šugavo, mače. Brzo sam ga ćopila, savila majcu i u nastali prostor stavila mače. Izašle smo seka i ja na danje svjetlo. Kosa nam je bila puna paučine i inače bismo možda i vrištale i plakale, ali sada smo samo gledale u mače. Pažljivo sam pridržavala tu toplu krznenu grudu, pažljivije nego da umjesto mačeta imam jaja iz kokošinjca. Kradom smo otišle na komišiničin tavan, ali smo ponosno ušle na kapiju, a u ajnfortu nas je čekala mama. Mama kao mama, zna sve (zapravo je mela dvorište i bila je uz komišiničinu kuću pa je čula kako pričamo na tavanu jer tavani tada baš nisu bili podaskani nego samo grede, letva i crijep). Na molećive oči svojih dviju 'ćera nije mogla ostati srca kamenoga (vjerojatno se potajno nadala da će mače uginuti i da će cijela priča završiti prije nego što započne). Uvjet zadržavanja mačeta bio je da ne kroči u kuću jer će ga ona naglavce izbaciti van. Razumjele smo to seka i ja jer je moja najmlađa seka tada imala svega oko pola godine. Dobro, neće u kuću. Nije problem. Ne mora on u kuću, možemo mi u šupu. (kako je divno biti dijete i donijeti tako jednostavne i logične zaključke). Bilo je ljeto i dani su dugo trajali pa smo se, kad već nismo dobile dozvolu za privremenu selidbu u šupu, mogle dugo družiti s mačetom. Mače nije htjelo jesti, bilo je premaleno, premršavo, boležljivo. Zanimljivo mi je što mama ni u jednom trenu nije rekla da ga ne diramo, da ćemo se razboljeti, da će nam kosa otpasti ili nešto slično. Zamišljam većinu današnjih roditelja koji bi vlažnim maramicama trljali jadnu dječicu do kostiju i tako sam sretna što smo smjeli biti prljavi, a tortura je slijedila samo prije spavanja, a ako se nismo dobro oprale mama bi prijetila domaćim sapunom, a tata je uvijek imao spremnu priču o domaćem sapunu u očima, o suzama i crvenilu. Prijetilo se domaćim sapunom i kad bismo kao slučajno opsovale. Samo bi nam rekli da će nam domaćim sapunom oprati jezike i mi bismo ušutjele, a u sebi nastavile po svom.
Vratimo se sad mačetu. Dakle, nije htjelo jesti. Tog ljeta u posjet nam je, iz Kikinde, došao otata. Stari Mađar pun životne mudrosti. Nije nas učio trikovima, nije nam pričao priče za laku noć, ali sam od njega puno naučila u tim kratkim druženjima. Rekao nam je otata da će mače preživjeti, ali neka ga ne diramo i neka bude samo u šupi bez hrane i vode dva dana. Počele smo plakati, a otata je rekao da nema potrebe za tim jer mače tuguje za svojom majkom mačkom koja ga je vjerojatno zbog neke nevolje ostavila samog. Poslušale smo otatu i mače je ostalo samo u šupi. Mijaukalo je i to je mamu izluđivalo, ali ju je otata uvjerio da nas pusti u tom našem naumu. Nakon dva, ipak nepuna, dana pustile smo mače koje je odmah dotrčalo do nas. Spustile smo mu zdjelicu mlijeka s udrobljenim kruhom i… navalilo je mače i otada nije bilo problema. Mače nas je svugdje pratilo jer je valjda sebi zamislilo da smo njegove spasiteljice i hraniteljice. Ojačalo je mače nakon dva, tri mjeseca. Krzno je zaista bilo divno, sivo, čisto i meko, a na prsima bijela fleka i dakako da je dobio ime Tom. Tomu je trebala nešto žešća hrana, a jedna je prijateljica u dvorištu imala čardak, a kod druge se žito čuvalo u nekim drvenim kacama na tavanu. Odlučile smo otići u lov na miševe. S čardakom nije bilo problema. Prokrčiš put kroz klipove kukuruza prema dnu čardaka i tamo uvijek ima miševa. Lako ih je bilo nekim amperom uhvatiti. Hvatali smo mi njih i rukama. Pri tome bi nas često ugrizli i također nitko nije pravio problem. Dođeš kući, pokažeš te piknjice koje bi nastale od ugriza, netko od odraslih bi to zalio rakijom i ajd' ća. Uhvaćene miševe bismo davali Tomu koji je, vjerojatno zbog toga, ali i zbog janjeće slezene koju često dobivao, počeo izrastati u pravoga mačora. Zazimilo je i smilovala se mama pa je dopustila Tomu boravak u kući preko zime, ali kako to već biva, kad se uselio nije se više iselio. Omiljeno mjesto mu je bio zapećak koji je ujedno služio kao sklonište najmlađe sestre. Dobar je bio Tom. Niti jednom nuždu nije obavio negdje skrivećki u kući, niti jedan cvijet nije iskopao, ali se jednom, uplašivši se zvuka spuštanja roletni, uvukao u rinu i zapeo je u onom laktu – mjestu na kojem se rina savija da bi od zemlje skrenula prema krovu. Jedva smo ga iščupali, a ogrebotine su nam dugo zarastale. Omiljena aktivnost mu je bila vrebanje ruke najmlađe sestre. Tek je prohodala kako treba i jako je mahala rukama, a on bi ju redovito pikirao iza fotelje, kauča ili peći pa bi samo naskočio na njenu ruku rijetko kad ju ogrebavši, ali to je bila faza koja je brzo prošla. Naučio je Tom otvarati ulazna vrata, ali ih ne i zatvoriti. Često je odlazio u mačorasta lutanja. Jednog je ljeta otišao i nije dolazio oko tjedan dana. Kad se jedne noći vratio, skočio je na kvaku u namjeri da ih otvori, ali su bila zaključana. Od sreće smo svi (mama, tata, seke i ja) skočile da ga što prije vidimo. Kad smo mu otvorile vrata, jedva je ušao. Bio je mršav, na oba uha je nedostajao komadić, a na butu je imao veliku ranu. Veterinar je rekao da će se to sve vjerojatno dati na zlo (tada nije bilo veterinara za kućne ljubimce – samo su dolazili cijepiti pse protiv bjesnoće). Njegovale smo Toma i strahovale nad njegovom sudbinom. Bilo je ljeto i nasreću je u to vrijeme i otata došao. Tomu je rana izgledala poprilično loše, a otata je rekao da ju zalijemo petrolejom. Nikad kasnije nisam čula takvo nešto, ali mi smo to napravile. Nakon što smo ranu zalile, Tom je otrčao u nepoznatom smjeru. Vratio se nakon dva dana u vidno boljem stanju, iako još šepav. Otata je objasnio to time što petrolej užasno smrdi i da ga drugi mačori neće napadati pa da će se moći u miru oporaviti. Inače ne voli mačke, ali je volio svoje unuke i sve bi napravio, kao većina djedova i baka, da nas usreći. Odlučio je Tomu pribaviti večeru. U to vrijeme je valjda svaka kuća imala zračnu pušku pa tako i mi, a na krovovima uvijek je boravila hrpa golubova. Otata ih je nekoliko skinuo zračnom puškom, a živima je brzo zakrenuo vratom da se ne pate. Tom je imao dobro jelo nekoliko dana, a tada sam saznala da otata često pravi golublji paprikaš. Vjerojatno ga je nevolja nekad davno (bio je dvadeset i treće godište) natjerao na to. Probala sam ga i ja kad smo kod njega proveli zimske praznike i bio je odličan. Omama je bila odlična kuharica, onako, prava Mađarica, ali kad smo mi dolazili kuhala je puno blažu hranu. Poživio je Tom nekoliko godina i mislim da je uživao u svom mačorstvu.
Nakon njega dvorište i kuću su nam krasili još neki mačori običnih i neobičnih imena. Jedan je dobio ime po mom tati. Bilo je to nakon neke obične prepirke roditelja i moja je mama, privremeno, odlučila nazvati našeg upravo udomljenog mačića (čitaj pronađenog u šikari) očevim imenom. Ne moram niti reći kako je zvučalo kad je mama u bilo koja doba dana izlazila u dvorište i izvikivala očevo ime, a zapravo je zvala mačka. Seke i ja smo se smijale, a smijao se i tata, a šta je drugo i mogao. Prošlo je i to, otišao je i mačak. Jednog smo zvali Elvis. Bio je bijel i imao je crnu fleku na čelu i mogao je dobiti samo takvo ime. Njegovo je omiljeno mjesto za spavanje bilo u regalu uz televizor. Međutim, Elvis se počeo čudno ponašati, nekako skrivati u podrumu, zavlačiti se u ormar i ubrzo smo mu morali promijeniti ime i više nije bio Elvis nego Elvira. Nažalost, nije dočekala svoje mačiće jer je negdje pojela otrov za štakore. Patila se jadnica nekoliko dana, tata ju nije mogao ubiti, a tada se uspavljivanje kućnih ljubimaca nije radilo. Smogla je snage nakon oko tri dana patnje, tražila je van i znali smo da se neće vratiti. Zanimljivo je to kako životinje odu uginuti, ako imaju priliku. Tako je napravio i mačak Pavo. Predivan, tigrasti, narančasti mačak nastradao je pod točkovima automobila. Bili smo uvjereni da će se oporaviti, zaista smo dali od sebe sve što se tad moglo. Bila je zima, tražio je van nakon nekoliko dana boravka u kući i sjetili smo se Elvire. Nadali smo se će se ipak pojaviti, ali nije. Svaku nadu odnijela je zimska snježna oluja koja je tri dana puhala oštrim sjeveroistočnjakom i sve prekrila dubokim suhim snijegom. Posljednjeg našeg mačka pronašli smo u vlastitom kokošinjcu. Bila je sezona kuhanja paradajza i ono što ostane nakon pasiranja bacili smo kokama. Odjednom je među njih dojurilo mače, šareno, tigrasto – bijelo. Jelo je paradajz kao da je sirova džigerica. Jedva smo ga uhvatili. Bilo je to živahno, malo i snažno mače. Kad je narastao primijetili smo da ima samo jedno mudo (da ne kažem jaje) i tada smo ga nazvali Micek, a iz milja smo mu tepali Jednomudi. Bio je to izuzetno umiljat stvor. Nikad nije lutao, rijetko kad je htio spavati u kući i često je spavao iznad kokošinjca i zečinjaka. Kad je Micek imao oko tri godine, selili smo se. Premda nikad nije odlazio na dulje od dva, tri sata, tog jutra kad smo iznosili stvari, otišao je i nije se vratio. Nekoliko puta nakon selidbe smo dolazili pitati je li ga netko vidio, ali nije. Sve su ga komšije poznavale jer im se ponekad znao uvući u kuću, malo odrijemati i onda nam se vratiti. Vjerojatno se samo odmarao od naše, u to doba, ponekad kaotične obitelji. Osim nas petero ljudskih članova obitelji, kuću je nastanjivala kujica Alka, mačak Micek, papagaj Pero (također pronađen u kokošinjcu, a nakon nekoliko godina snio je jaje pa je preimenovan u Perka), kornjača Tamara i zamorac Beni. Kokošinjac je dakako bio pun koka, u starom svinjcu tata je uzgajao zečeve, a imali smo i janje Janka koje je bilo na privremenom boravku. Svi su oni znali u istom trenu biti pušteni u dvorište i nitko od životinja nije nikad naudio drugoj životinji. Mislim da je to mojim roditeljima i nama bilo najljepše razdoblje (ako se izuzme tada zaista teška financijska situacija) i baš tada sam shvatila koliko život može biti jednostavan i lijep.
Iz ovog mog pisanja i pomalo snenog prisjećanja trgnuo me Onaj Moj. Pita što to kuckam tako dugo pa mu kažem da sam jednu objavu shvatila kao izazov, premda nije tako postavljena. Kad sam mu objasnila zašto pišem post od baš točno tri tisuće riječi nasmijao se i rekao: „Samo!“ Došao je i na ideju kupiti mi neki diktafon pomoću kojeg se tekst sam ispisuje da ne mora slušati to kuckanje. Čini mi se da je stekao dojam da ću, ako uspijem u ovome, ubuduće uvijek pisati dugačke objave. I sad se pomalo vraćam na početak ovog teksta i na tipkanje. Tipkati sam naučila na starom pisaćem stroju, mislim da se zvao Olimpia. Bilo je potrebno poprilično snage u prstima za tipkanje na njemu – ukoliko ste želji da se svako slovo dobro otisne na papiru. Još i danas poprilično glasno tipkam i uživam u tom zvuku dodira prstiju s tipkama, a poseban mi je gušt stisnuti razmaknicu i posljednju točku u tekstu. Poprilično visoko dižem prste pri tipkanju i ponekad imam osjećaj kao da mi prsti plešu neki strastveni ples s tipkovnicom. Mali prsti su mi se iskrivili i teško mi je otprve pogoditi slovo ć, ž. š, i đ i kod pisanja tih slova spuštam pogled i tada nastaje neki neobičan prekid u pisanju, kao da mi prsti moraju duboko udahnuti da bi nastavili.
Bacam pogled i na broj riječi u tekstu i upravo sam na 2870, a imam osjećaj da sam tek započela i ako nastavim da će ubrzo biti i 4 ili 5 tisuća. Mota mi se po glavi misao da nije problem napisati ovakav tekst, ali tko će to čitati. Imamo li mi uopće vremena za ovakve tekstove? Primjećujem da i sama sve češće, premda ipak rijetko, preskačem dugačke objave i radije pročitam neki citat o kojem ću imati neko mišljenje. Ako je to sve umotano u celofan neke lijepe pozadine ili prizora iz prirode (to me uvijek očarava) pa još ako je šalica kave, nešto slatko ili glazba utkana u sve to dobijem instant proizvod kojeg treba malo promućkati u umu, zadržati, razmisliti i po potrebi ispljunuti.
Evo ga, tri tisuće riječi iz glave u dva sata – bravo ja.


Post je objavljen 30.09.2020. u 20:48 sati.