Uhvatim se tu i tamo u mislima na ljude koji su u mom životu ostavili trag.
Bili oni tu još prisutni ili ne. Prisutni su u meni. Svjesna sam toga.
Nosim u sebi urezane zajedničke priče. Zajedničku povijest...
Neke od njih susretala sam na raskrižjima. Da mi pokažu put...
Nekima od njih sam ja bila putokaz. U zajedničkom mraku.
Na putu prema Svjetlu. Na putu prema nečem boljem.
Uhvatim se tu i tamo i osvrnem na draga lica. Lijepe riječi.
One druge i ne pamtim. Na zagrljaje prijateljstva.
Na davno prošle ljubavi. I osjećam sreću. Zahvalnost.
Pitam se nekad kakav trag sam ostavila iza sebe.
Koje riječi i koje trenutke sam urezala? Možda iza mene bude
Tek osmijeh. Od srca i iskren... Kao naš zajednički trag.
Post je objavljen 30.09.2020. u 16:50 sati.