Više od polovice života trudila sam se biti drukčija. Čak i među Drukčijima.
Doduše, uvijek sam vješto zadovoljavala forme tek toliko da me ljudi ne gledaju sa sumnjom u očima.
Bilo mi je jasno da ne dijelim njihove stavove, uvjerenja, snove... Ali uvijek sam ih mogla razumjeti.
U redu je osjećati se sigurno u masi. Sve dok se u njoj ne počneš utapati.
Isto tako, preko polovice života nisam imala ono toplo i sigurno "Mi".
Čak ni unutar vlastite obitelji. U pitanju je bilo jednostavno previše razlika.
Uvijek sam ih bila bolno svjesna. Odrasla sam kao generalno nedruštveno dijete.
Ipak, nikad nisam imala neke velike predrasude prema onima koji su se uklapali.
Možda mrvičak doze čežnje prema onome što Oni imaju.
Prihvaćanje. Sigurnost. Druženje. Dijeljenje. Toplinu.
Bojim se da sam vidjela samo pozitivne strane bivanja u masi.
S vremenom sam shvatila da je sasvim u redu biti samotan.
Sve dok se radi o vlastitom odabiru. Sve dok je to samovanje smisleno.
S odmakom od više od desetljeća vidim da su neke stvari bile ispravne.
U samoći sam brusila karakter. Stvarala vlastite stavove. Postajala jača.
I tek kad sam za to bila spremna, počela sam stvarati vlastito sigurno "Mi".
Imam neobičnu sposobnost da privlačim sve one sličnog životnog puta.
Mrvicu pomaknute. Mrvicu svinute. Ali neslomljene. Sad stvaram i svoju drukčiju obitelj.
Ono što mislim učiti vlastitu djecu je da je u redu ne uklapati se. I da je u redu činiti to isto.
Post je objavljen 23.09.2020. u 10:02 sati.