Shvatila sam da se opet zatvaram. Interakcije s ljudima me sve više umaraju.
Valjda i to treba nekad. Znam, obećala sam da ću zvati. Ali nekako mi nije do razgovora.
Možda očekujem previše. Ili premalo. Nikako da pogodim pravu mjeru.
Otvaram oči. Još sam tu. Nakon noći neobičnih snova iz kojih se ne mogu probuditi.
Palim cigaretu. Uvijek palim cigaretu nakon buđenja.
Osjećam se neobično. Ni na nebu, ni na zemlji. A ni između. Daleko, van svega.
Pokušavam se donekle izbalansirati zbog tog malog života koji uskoro dolazi na svijet.
Nekad više, nekad manje uspješno. Iako, prilično vješto to radim.
I sve nekako bude u redu. Mirno. Osim umora koji me obavija.
Post je objavljen 20.09.2020. u 10:54 sati.