Ima jedan svijet, lijep, razigran, bezbrižan. Bez podjela i predrasuda. Veseo i razigran.
Dječji svijet.
******
Ljeto je. Mama i tata rade drugu smjenu. S balkona su im mahale sve dok iza ugla nisu nestali. A onda? Onda su se sestrinski svađale i za kose čupale do mile volje. Nije bilo nikog da ih upozorava. Brzo su riješile sve nesporazume i nesuglasice. Kad je mama zvala da čuje kako su, bile su dobre, bile su baš onako kako mama želi čuti. Postoje stvari za koje tata i mama ne moraju znati.
Mina je sanjar. Danas se odlučila svijet iz ptičje perspektive promatrati, na najveće drvo u parku se popeti. Istina da je najveće drvo bio bor, kora ljepljiva, iglice bodu , a koža peče,ali, za proširiti vidike nešto treba i pretrpjeti.
Maja voli životinje. Sve što puže, gmiže, leti, sve što na četiri noge hoda treba maziti i paziti. Već tri dana ima novog prijatelja, malog crnobijelog mješanca. Lutalicu. Dala mu je ime Miki. Čekao ju je veselo repom mašući. Danas ju je u stopu pratio. Keksi mu nisu dovoljni, znala je da je gladan, da se za Mikija treba pobrinuti. U parku, Mine nije bilo. „ Gdje si Mina?,“zabrinuto je vikala.Tada je kroz krošnju vidjela crvenu haljinicu. „Joj Mina, ti si kao crveni kišobran na vrhu bora, rekla je smijući se. Kako ćeš sići?“ „Idi po Kikija. On je dječak. Dječaci znaju kako s drveta sići“. Nije bilo lako, ali su uspjeli . Sutra će razmišljati kako mami objasniti ogrebotine, uništenu haljinu i potrgane sandale. Kutiju su nabavile, ispod stepenica kućicu složile i Mikija nahranile. Zašto je Miki ispod stepenica, nezadovoljnim susjedima, tata će sutra objasniti.
Navečer, kad su mama i tata zatvorili vrata njihove sobe, Mina je pitala Maju da li spava? „Ne spavam. Pitam se je li Miki tužan i usamljen? A ti? „ Razmišljam kako bi lijepo bilo, s vrha bora, mjesec i zvijezde gledati“, sanjivo je odgovorila.
(Priča objavljena na stranicama Kreativne radionice Balkan)
Post je objavljen 16.09.2020. u 20:20 sati.