Marketing
Putem sunčevog vjetra
Prije dva tjedna uhvatila nas je neka bolest, a već dva zadnja vikenda imamo gošće pa se nekako teško nalazilo vremena za odlazak u planine. Moram priznati, osjećam i određeni zamor Istrom i njezinom Učkom te Ćićarijom - bili smo gotovo svugdje ili mi se barem tako čini pa sad možemo samo ponavljati gradivo. Nakon odlaska na Bijele i Samarske stijene te Zavižan, dosada se samo pojačala. Čovjek stvarno postane ovisnik o uzbuđenjima i nečem novom. Dobili smo, nakon 6 mjeseci koje im je korona "kupila", poziv iz opće planinarske škole te tako konačno nastavljamo odnosno završavamo i to. Papir kao papir. Neće mi ništa približiti Sloveniju i njezine vrhove. Draga bratučeda preselila je u Ljubljanu zbog početka/nastavka studija te sad s momkom luta po vrhovima koji su visinom jednostavno nadmoćni ovim našima, čak i najvišim vrhuncima. Krn, Grintovec, pogledi prema Triglavu kojeg smo svi zajedno ovo ljeto trebali osvojiti i konačno postati Slovenci (jer nije pravi Zlovenac onaj koji nije osvojio Triglav!)... No, to je tako. Slovenci imaju planine, 'rvati imaju more! Vidinu zadnju (u biti predzadnju) avanturu možete popratiti ovdje: The Wild Hearted Girl. Za one koji nisu vični engleskom jeziku, bacite oko barem na fotografije, nećete požaliti!
Ipak, imamo se i mi čime pohvaliti, ali treba se malo više potruditi dok se prođe ono očito. To se može i gledati kao prednost jer treba uložiti određeni trud, pročitati i/ili čuti određene stvari, steći znanja, obići ta mjesta. Budimo realni, u Sloveniji je svaki taj vražji vrh fascinantan, ali onda je i pripremni trud manji.
Iskusno oko će već prepoznati gdje se nalazimo, ali za one ostale: geomorfološki spomenik prirode Vela draga. Za penjače ima ovdje svakakvih uzbuđenja, ali ni hodači/planinari nisu zakinuti. Na "šetnici", kružnoj stazi, postavljene su info-ploče na kojima možete saznati zanimljive stvari poput kako su nastale Učka, a onda i kanjon Vela draga. Ima više od 60 uređenih penjačkih smjerova, a ni za vrijeme našeg obilaska penjači nisu spavali. Ako sam dobro zapamtio, najteži smjer se zove Napoleon i procijenjen je na 11 ili -11 (ako mi nije udarilo Sunce u glavu, ovo je točno).
Ubrzo nakon Furija, dolazimo do "glavnog" stupa na koji penje skupina penjača. Jedan pametnjaković visi u hammocku i puno govori, taj nam se odmah nije svidio. Hodamo dalje niz stazu te slijedi strmi spust.
Svakakve strukture nakon toga viđamo, ali prije toga i dolaska do talijanske pruge, susrećemo dugokosog gospodina penjača koji paše uz ambijent i upućuje nas kuda dalje. Otvara limenku piva i smije se te govori da je ovo frižider - lijepo je hladno u jednoj od pukotina/špiljica u kojima si penjači ostavljaju opremu.
Malo se zabavljamo na pruzi te nakon toga kreće uspon prema sektoru Furija koji je spojna točka kružne staze. No, sad, prije samog kraja, slijede prave poslastice!
Bilo je dosta vruće, meteorolozima nije nikad do kraja za vjerovati, jadni imaju takav posao gdje teško stiječu i lako gube naše povjerenje, ali ovo je, navodno, bio jedan od zadnjih (predzadnji, makar se već nešto komeša za sljedeći) lijepih vikenda koje je trebalo iskoristiti za kupanje. Zato sjedamo u automobil te potežemo do Rapca gdje se kupamo na plaži blizu kompleksa hotela, ali već je dovoljno kasno "u sezoni" (izvan sezone?) pa nema mnogo ljudi. More je relativno hladno, nije više to kao usred ljeta, a i sa istočne strane Istre čini se hladnije.
Za kraj vam donosim video koji izražava zdravi stav prema svijetu koji nas čeka vani, tamo negdje u gužvi, među ljudima i njihovim glupostima. Međutim, ostanite optimistični i pohodite prirodu - ona je lječilište za naše ranjene duše!
Post je objavljen 14.09.2020. u 21:25 sati.