Posljednji susret
Sigurno vam je poznato iz filmova ono brzo smjenjivanje slika iz prošlih događaja, takozvani "flashback": e, pa, upravo to sam doživljavao dok sam sjedio nasuprot njoj, gledajući u njene oči iza naočala i želeći se utopiti u tim dubokim plavim jezerima.
Flashback prvi: Donosim joj kavu dok ona još uvijek leži u zgužvanom krevetu koji priča o burnoj i slatkoj noći ...
Flashback drugi: Sjedimo u svom omiljenom kafiću, a ona mi polaže ruku na koljena i miluje me plavim pogledom ...
Flashback treći: Dočekujem je na autobusnoj stanici ...
Posljednji je put što ovako sjedimo zajedimo u "našem" kafiću. Osjećam to, ali odbijam prihvatiti. Nada tinja, ne želi se ugasiti. Nisam je vidio ni čuo nekoliko mjeseci. Od kad je naglo nestala iz mog života. Promijenila se. Ne znam točno kako i u čemu, ali nije više ona koju sam poznavao i volio, drugačija je, nešto se novog s njom dogodilo.
Gledam je i želim je zagrliti, suzdržavam se, ne želim joj se nametati, neka ona odluči, a ja ću odluku prihvatiti ma kakva bila. Kao i uvijek do sad. Možda je tu bila greška? Možda sam trebao ... ah, glupost, možda ovo i možda ono, tako je kako je, ako sad nije dobro, bilo je nekada dobro i više nego dobro, izvanredno, ludo dobro i već sam i onda znao da ne može potrajati unedogled.
Drhtaj sreće dođe i prođe. Okrzne nas treperavim svilenim krilom i ostavlja nas omamljene, s mislima u prošlosti, zanemarujući tako nepravedno sadašnjost, gubeći budućnost. Nisam to želio, želio sam živjeti sad i ovdje, ma kakav to život bio. S njom, ako je to ikako izvedivo. Ako nije ...
- Hoćemo li k meni? -upitao sam je stisnuta grla, promuklo, dok mi je u glavi tutnjalo i bol počela nadirati, jer već sam znao odgovor prije negoli je išta rekla.
- Ne! -šturo je odgovorila, a ja nisam bio nimalo iznenađen, ali iznenadio sam se ugledavši je kako ustaje u namjeri otići.
- Što je? - upitao sam brzo i čudnom mješavinom ljutnje i žalosti. - Zar se tako napušta razgovor?
- Ne mogu! - nervozno je rekla grčevito odmahujući slobodnom rukom, dok je s drugom prebacivala torbicu preko nježnog ramena. - Ne mogu ja to ...
Poznavao sam to njeno „ne mogu“, često je bila neodlučna i prepuštala se struji života, umjesto da joj se usprotivi.
Izjurila je iz kafića ni ne dovršivši rečenicu, a ja krenuo za njom, u prolazu položivši novčanicu na šank, a konobar, koji je ujedno i vlasnik kafića, osmjehnuo mi se s razumijevanjem: mnogo nas je puta gledao kako zaljubljeno razgovaramo uz kavu, tamo, u "našem" uglu.
Pustio sam je otići. Što sam drugo mogao? Malo me sram priznati, prvi put govorim o tome, čista je istina: potajno sam je pratio dok je, baš kao da je izgubljena, lutala obalom grickajući sladoled kojeg je usput kupila. Slikao sam je tako, s sladoledom u ruci, s leđa, jer nisam želio odati svoju prisutnost, svoju slabost, koje sam se pomalo stidio,ali joj nisam mogao odoljeti. Ne još ...
A onda sam otpuhnuo, uspravio se prkosno, pa se oštro okrenuo nalijevo krug i počeo udaljavati od nje, od sreće, od uspomena, ali od uspomena se nisam uspio dovoljno udaljiti, i evo ih, i opet me proganjaju i opet boli, ali da znate: ni za što se ne bi odrekao ove boli.
Bol je to koja Život znači.
Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 14.09.2020. u 14:34 sati.