Pregled posta

The painted bird - Esperanto strave i užasa

Achtung!: Drage čitateljice, poštovani čitatelji i pratitelji, kao i uvijek, ovaj tekst je (malo) više od obične recenzije. Ukoliko ste raspoloženi samo za feel good filmove i prateće tekstove, ovo vjerojatno nije film, niti tekst za Vas. Ukoliko ste se, spremni suočiti sa svojim „strahovima“, možda ipak, pokušajte ostati uz nas i dajte šansu ovom tekstu, koji će oduzeti dvadesetak minuta Vašeg života (a možda Vam toliko i vrati)…skoro (naravno, ne svi!) svatko zaslužuje…šansu.
Dakle, ako ste odlučili ići naprijed sa tekstom, „sjednite u neki mirni kutak“ (kako bi rekao jedan „influencer“), uhvatite koncentraciju i uživajte u drami, hororu i simbolima koji slijede (i mali spoiler alert, ako ste alergični na spoilere).

Na tvojim toplim usnama
Želim da se izgubim
Sa licem svojim pokrij me
I ne daj da me pokvare…
Mogu li prespavati,
Uz tebe sve te godine,
Prve suze s lica tvog
Ne želim da me probude…
Ne daj mi da vidim,
Ovo nije svijet za nas
Ne daj mi da znam
Ovo nije svijet za nas feat. Pogledaj me, o pogledaj me – očima d(j)eteta + The evil that men do (lives on and on) = Obojena (oslikana) ptica

Još u rujnu 2019. sam pročitao članak o filmu „The painted bird“. Pomalo bombastičan (click bait) naslov o užasnom/strašnom novom filmu. Naime, tijekom premijere filma, ljudi su odlazili s projekcije, zbog neugodnih scena. Sada razmislite, kada ste zadnji puta ustali i otišli iz kina? Ne računamo gledanje filmova iz topline doma i prekidanje raznih „Netflix“ uradaka. Ustati i otići iz dvorane (should we stay or should we go) možemo iz više razloga. Film je, npr. dosadan; ili ste ga krivo procijenili prije gledanja. Npr., možda sam tijekom projekcije filma „Drvo života“, bio u nekoj fazi lošije inspiracije i taj film mi jednostavno (tada) nije sjeo. Koliko sam puta pogledao na sat, jedva čekajući kraj…ali nisam izašao i kad sam već platio kartu, odlučio sam biti strpljen (& spašen) i odgledati isti do kraja. Ni legendarni redatelj, niti glumci, mi (tada) nisu mogli spasiti taj film.* Ista stvar je bila i sa filmom „Noah“ od Darrena Aronofskog. Za razliku od velikog poštovanja prema Terrence Malicku i spremnosti na razumijevanje njegove vizije, Aronofsky jednostavno nikada i nije bio moj cup of tea. Ali, koliko god da mi je „Noah“ (ponovno, usprkos glumcima i potencijalno zanimljivoj priči) bio promašena investicija i taj film sam pogledao do kraja (znao sam što očekivati kod Majke pa je i nisam tražio po kinima). Što se tiče filmova sa užasnim scenama i tu sam prilično jak. Dapače, ljubitelj sam naturalizma, a to se zapravo najviše odnosi na ratni žanr mainstream filma (npr. Hacksaw Ridge mi je baš cool). Užasne scene u hororima se skoro više i ne snimaju pa tu i nemam posebnih strahova, jer tko se još boji Vještice, Midsommera i sl. filmova. Drugi tipovi naturalizma su prisutni u nekim art i europskim filmovima. Djelomično sam upoznat s konceptima Cannibal holocausta ili npr. Pasolinijevog, Salo – 120 dana Sodome, pamtim i onu scenu iz autobusa, u grotesknom kazalištu, Zafranovićeve Okupacije u 26 slika te znam da npr. Gaspar Noe snima eksplicitne ljubavne (i one manje - ljubavne) scene. Ni takvi filmovi nisu moja šalica čaja (naravno, ti filmovi su različite filozofije, ali filozofije i frekvencije tih redatelja mi ne odgovaraju) te ih ne pretražujem, ali ako se slučajno pojave na hrt-iću 3, moći ću ih pogledati, jer imam solidan želudac, tj. polako postajem i filmofil, koji ne gleda samo poznatije (američke) naslove. Kada izađem(o) iz mainstream produkcije i počnem(o) istraživati te otkrivati filmofila u sebi, uviđam(o) prve znake starenja. Naime, sada mogu sa zanimanjem pogledati i neki ne-engleski art film. Film u kojem nema akcije, atraktivnih žena ili posebne priče. Istražujem Bergmana i toleriram ga, iako ne bi zajedno popili cugu da se upoznamo. O Tarakovskom sam više čitao (i jedva čekam neki ciklus na hrt-iću 3), a manje gledao, ali tu je stvar kao i sa Malickom – veliko poštovanje. Možemo popričati i o francuskom novom valu i jednom dugovječnom redatelju, dobrom Ericu Rohmeru. Čovjek zaslužuje esej i njegovi (produkcijski jednostavni i improvizirani) filmovi o muško-ženskim odnosima su doista sve/bezvremenski. Do prije koju godinu, sve bi mi to bilo dosadno, no uz filmske grupe i proces starenja, kao da širim(o) horizonte i izlazimo iz uskih i glupih granica. Granice između država nisu, niti su ikada bile - administrativne, pogotovo ne u smislu, kako su nekad govorili neki balkanski war-lordovi; više to nisu čak niti u EU (iako ne treba biti zloguki prorok, odnosno, potrebno je ponovno uspostaviti – ekonomski prostor bez unutarnjih granica), ali one filmske granice, su mjesta, koja trebamo prelaziti i češće putovati u nova, neistražena područja…Dakle, u isto vrijeme – što smo stariji, to smo manje tolerantni na ono što nam ne odgovara, but there's a flip side to that coin (kako bi rekao legendarni de Niro u legendarnoj Vrućini legendarnog Michaela Manna**) – u isto vrijeme, moramo i pružiti šansu i izaći iz zone komfora (kao neka vrsta odgovornosti, tj. zrelosti ili želje za stjecanjem novih znanja).

*to je stvarno zanimljivo, jer Malickovi filmovi, kao npr. „Tanka crvena linija<>“ i „Skriveni život“, su mi nevjerojatno bliski u frekvenciji, filozofiji redatelja, pristupu, scenama, monolozima. Ipak, u to vrijeme „Tree of life“, mi je bio dosadan i za zijevanje, ali sam ostao do kraja. Taj film, otada i nisam pogledao (i možda bi mi na drugu šansu više odgovarao…we'll see…)

**autor ovih redaka je odgojen na estetici ili stilistici i soundtracku, takvih (nazovimo ih) Miami Vice feat. Collateral filmova. Također mi je nevjerojatno bliska frekvencija Ridley Scotta (u povijesnom, akcijskom/ratnom ili SF žanru), uz danas, naravno neizostavnog Nolana.. Ergo, sve je to neki mainstream, ali ponekad treba izaći iz zone takvog komfora i pogledati nešto drukčije, zato i pišem ovaj tekst, za sve Vas kojima je bliska frekvencija ovakvih (Rust Cohle) tekstova (i za one kojima će ta frekvencija, tek postati - bliskom)

Upravo tu negdje, između europskog art filma (koji je za neke, u nedostatku boljih riječi – dosadan, jer nema action) i filmova sa pomalo potresnim (eksplicitnim) scenama, možemo promatrati i Obojenu pticu, film koji definitivno nije za svačiji ukus. Intimna i hermetična art priča, koja nije snimljena da bi imala epske razmjere, ali dostiže epiku. Češki redatelj Vaclav Marhoul je napravio filmsku adaptaciju, tj. ratnu crno-bijelu dramu, prema motivima istoimenog romana pokojnog poljsko-američkog pisca Jerzyja Kosinskog.* Prvotno se smatralo da se radi o autobiografskom romanu, ali utvrđeno je da je ipak riječ o fikciji, koja je doduše, možda i sadržavala neke stvarne elemente ili priče iz života autora. Dakle, sa nekih prvih projekcija ovog filma, ljudi su doista i bježali. Međutim, poslije Venecije i velike borbe sa Jokerom za najbolji film, došlo je i vrijeme korone pa se preplašeni ljudi i nisu trebali bojati, jer u mainstream kinima ga i nismo vidjeli. Radi li se ovdje o istinskom strahu od užasa ili lažnom puritanizmu nekih gledatelja/kritičara, nije ni bitno. Dovoljno je da se prilijepi etiketa "kontroverzno" pa da ga mnogi (ne)pogledaju širom zatvorenih (iskopanih!)očiju. Češki redatelj je za svoju ekranizaciju privukao poznata svjetska filmska imena. Znate da su ovdje epizodisti u filmu (redoslijedom pojavljivanja) Udo Kier (Nijemac poznat još od 1970-ih, npr. Suspiria, Lomeći valove pa onda i epizodist na američkoj sceni u Moj privatni Idaho, Ace Ventura, Armagedon, pa opet malo s von Trierom u, Dogvilleu, Melankoliji, surađivao s Wernerom Herzogom – uglavnom, njegovu facu znate), Stellan Skarsgard (Šved je na svjetskoj sceni još od legendarnog Lova na crveni oktobar pa onda Dobrog Will Huntinga, a dalje i ne trebamo nabrajati), Harvey Keitel (poznat još od Mean streets i Taksista sve do danas), Julian Sands (poznat još od legendarnog filma The killing fields) te Barry Pepper (od američkog snajperista u Spašavanju vojnika Ryanaka Ryana do sovjetskog snajperista u ovome filmu, preko Zelene milje, Bili smo vojnici, Zastave naših očeva i dr.). Poznata glumačka imena su ovdje pamtljivi (ili manje pamtljivi epizodisti, npr. Skarsgard, kao obični njemački vojnik, nije progovorio niti riječ, ali njegova pojava će doprinijeti prepoznavanju ovog filma) epizodisti, ali glavni glumac je prvotno bezimeni i naizgled nijemi dječak (Petr Kotlar), a mi gledatelji, kroz njegove nevine oči promatramo ono što bi mogli nazvati – the evil that men do. Promatramo zlo, kao obojena ptica na žici na žici, kao puž na oštrici britve…horor, horor ili madness, madnessness. Crno bijela fotografija nam u kristalnim i širokim kadrovima prikazuje neimenovani teritorij istočne Europe. Početni kadrovi seoskog imanja na osami, škripi đeram ('ko je na bunaru) vizura, osamljeno drvo suhih grana, bez listova, čistina, šuma, dan, noć – sve je to kao iz neke sotonski tango gulaš kuhinje Bele Tarra. Neki gledatelji će reći da ih neke vizure podsjećaju na slike nizozemskog majstora Hyeronimusa Boscha, slikara iz razdoblja 15. i ranog 16. stoljeća, čovjeka čije fantazmagorične i jezive slike prikazuju npr. vrtove zemaljskog i rajskog užitka, a koje (kada ih pogledamo mikroskopski) sa povećalom, prikazuju svakakve nastranosti, koje se vide i imaju poveznicu i sa ovim filmom (također i slika Iskušenja Sv. Ante). Njegov rad je utjecao i na slikarski opus Pietera Breugela, čija su slike, (npr. Lovci u snijegu) utjecale i na filmove Tarakovskog. Tako da poveznica između Obojene ptice i Tarakovskog, sigurno ima smisla. Svijet gledamo iz dječje vizure, kao da smo u Ivanovom djetinstvu/em/strong> ili kroz oči, onog plavookog dječaka (Slavko Štimac, kao sa naslovnice albuma Boy U2-a) iz legendarnog antiratnog filma Željezni križ, Sama Peckinpaha, a sve je to reciklirano i u pamtljivom ruskom (sovjetskom) filmu Come and see/Idi i smotri. Te dječje i nevine oči, zapravo upijaju i pokazuju atmosferu Seljačke bune (neshvaćenog) redatelja Vatroslava Mimice. Iako je očito da se nalazimo u 1940-im godinama, dok ne vidimo njemački izviđački avion, kao da smo u srednjevjekovnoj pustari uz smrad kuge, dimove i maglu, obješena tijela i nekakvu sveprisutnu hladnoću. Dakle, iako se u blizini odvija najveći sukob na planeti, poznat kao Drugi svjetski rat, mi se nalazimo u nekakvom slavenskom srcu tame, odnosno slavenskom bermudskom trokutu, bez civilizacije na horizontu. Ovo su divlja i otvorena prostranstva na istočnjački način – divlji istok. Nema kauboja i Indijanaca, kao na divljem zapadu, ali stilistika je slična. Upadi kozaka u filmu su kao iznenadni prepadi Indijanaca ili konjice, one prepoznatljive i klasične scene paljenja sela. Ona pastorala i scena mutave žene, koja kvari pastirsku mladež ili scena kad je ista žena potpuno gola (kao neka Indijanka ili bjelikinja zarobljena od Indijanaca) na livadi te se prepušta tjelesnim užicima sa ptičarom/pustinjakom na livadi – sve to je možda kontroverzno, a možda je filmska/politička korektnost toliko uzela maha da više i ne znamo procijeniti. U svakom slučaju, film bi usporedio sa divljim istokom (kao pandanom motiva divljeg zapada), svojevrsni dead men walking eastern. Film je snimljen na lokacijama u Ukrajini i Slovačkoj, no dok gledamo te vizure, mogli bi se nalaziti i u divljini Kopačkog Rita, Baranji, Vojvodini, možda u onoj dosadnoj, tmurnoj i samoubilačkoj mađarskoj ravnici (iako Mađari nisu Slaveni te nizinske slavenske vizure su vam poznate), možda u dalekim ruskim stepama, kojima je kročio Doktor Živago. U šumama (manje u gorama) istočne Europe, možda u močvarnoj delti Dunava ili na divljim prostranstvima divljeg istoka, sa vucima, vilama i kozacima. Koliko god da su ta područja predstavljala žitnicu Europe i prirodno bogate krajeve, redatelj nam jasno, u crno-bijelom tonu, prikazuje nimalo ugodan Lebensraum***. Grozni seljaci sa vilama, svi naizgled kršćani, a modus operandi kao pogani barbari. Niti Atila, Bič boys i njegovi Huni, ni Tatari ili Mongoli, niti Osmanlije ili sejmeni koji dolaze sa lancima, ne bi se posramili onih ubogih seljaka, koji su trenirani sa kozačkim krvavim pirovima i upadima. Na neki način, sve ovo je sumirano u odličnoj mini seriji „Chernobyl“, kada babuška koja muze kravu i koju snage sigurnosti tjeraju iz svoje kuće, opisuje krvave situacije koje je proživjela: od ubijanja carske obitelji, preko staljinističkog Holodomora, nacističke okupacije, sve do nuklearne katastrofe – krv, znoj i suze europskog (bliskog nam) istoka.

*taj Kosinski, aka Jozef Lewinkopf je bio zanimljiv lik. Židovski dječak, koji je preživio strahote drugog svjetskog rata u rodnoj Poljskoj te kao mladić emigrirao u SAD. Kao Židov tijekom rata je (na Anna Frank ili bolje rečeno, Diana Budisavljević foru) bio pokatoličen te skriven kod poljske obitelji. U SAD-u (jednostavno, došljacima nije nigdje lako) je bio optužen za plagiranje književnih djela te je na kraju – izvršio samoubojstvo. Ne ulazeći u pitanje plagiranja, možemo reći da ga se smatra autorom romana Being there, prema kojem je snimljen i istoimeni (i svima poznati) film, sa praktički zadnjom ulogom legendarnog Petera Sellersa.

**pamtljivi film „Come and see“ u sebi sadrži toliku umjetničku koncentraciju apokalipse da (jednako legendarna) „Apokalipsa danas“ naspram istog može izgledati kao „ušminkani dječji vrtić“

***našao sam citat iz tog romana (jer u filmu ne postoje pravi dijalozi!) gdje autor kaže: „The Germans puzzled me. What a waste. Was such a destitute, cruel world worth ruling?“ Dakle, sve što dijete vidi u svojoj pustolovini je okrutni svijet pun ljudskog šljama i zla pa se čudi zašto Švabe žele okupirati teritorije. Sa naknadnom pameti možemo mu odgovoriti: „Pa zbog resursa, klinjo!“

I vidjeh, kad otvori Janje jedan od sedam pečata, i začuh jedno od četiri bića gdje govori kao glas groma: "Dođi i vidi!" – Come and see (the evil that men do) – Otkrivenje 6,1 iliti Apokalipsa (jučer, danas i sutra)
U legendarnom Sedmom pečatu, križarski vitez Antonius Block, u jednom trenutku, uspije prevariti Crnog Kosca. Šahovskom diverzijomijom je odmakao sveprisutni pogled i dah Smrti, iako tu utakmicu nije mogao pobijediti te je spasio neke mlađe i nevinije ljude. Možda je ta srednjevjekovna diverzija, determinističkim kaosom utjecala i na spas klinca u turobnoj budućnosti. Možda je legendarni Max von Sydow (a imao je on i nacističkih uloga, iako ga gledamo kao pozitivca, prvotno iz vizure križara, a kasnije i iz perspektive svećenika, koji je izgubio vjeru, dok je uz uličnu svjetiljku, u dugoj, mračnoj noći uz Tubular ili hell's bells, spašavao curicu i svijet od groznih demona), kroz deterministički kaos povijesti, bio leptir koji je (u jednom trenu) zamahnuo krilima pa time doveo do (ovaj put) pozitivnog efekta (a ne tsunamija)– spasa jednog mikrosvemira, u potpuno drugom povijesnom trenutku i tisućama kilometara daleko (jer kad spasimo jednog, spasili smo cijeli svijet). Budući da smo na divljem prostranstvu art filma, u ovom filmu, nema klasičnih dijaloga, niti puno pričanja. Priča postoji, ali bez dugih razgovora. Židovski dječak (otkriva ga svijećnjak u tetinoj kući), čiju odiseju pratimo kroz film, praktički ne progovori niti riječ (ima onaj uzvik, kao E.T. - želim ići doma, jer u početku, nevino dijete, je doista miroljubivi alien u negostoljubivom području, gdje ga hrani (ne mediteranska, već) kontinentalna verzija kaplje vina, zrna soli i stjenovitih jastuka, u dugoj i mračnoj slavenskoj noći. Dječak je (budući su roditelji vjerojatno završili u getu, a kasnije i u logoru) prvotno smješten kod tete (kakva je točna priroda odnosa s tetom udomiteljicom, također bi se moglo raspravljati). Vidi se da se potencijalno radi o gradskom djetetu, jer klinac u dugoj mračnoj (možda i zimskoj) noći (bez majke, koja bijelo platno tka), relativno vješto na piano-u svira - Za Elisu - pa se zvuci Beethovena, šire slavenskom ravnicom. Jezik seljana i većine koja je prikazana je interslavenski (Medžuslovjansky/Sloviansky).* Redatelj nije želio napraviti film, u kojem bi se govorio neki od stvarnih slavenskih jezika, upravo zato da se zlo koje seljaci čine, ne bi povezivalo s nekim narodom. Međutim, znamo da se nalijepljene etikete zla i kolaboracionizma te ruke ili odjeća, koje su zaprljane teškim bojama – čak i sa domestosom – ponekad teško peru, a smrad je postojan. Ipak, poznati (slavenski) jezik, s jedne strane, ostaje donekle neutralan, a s druge strane – isti nam je svima poznat. Zanimljivo je čuti Harvey Keitela, kao istočnoeuropskog (katoličkog) svećenika, koji govori židovskom dječaku, kojeg je naizgled spasio, o Isusu, na potpuno razumljivom jeziku. Ili čuti Uda Kiera, kada svoju (mlađu) ženu naziva – kurvom (nije lako bit, ni svetica, ni kurva, sve po potrebi, kako se namjesti…). Taj filmski, a svima u regiji poznati jezik, je svojevrsni slavenski esperanto, koji nam riječima opisuje, točnije, koji nam približava stravu i užas. Kao gledatelji smo svjedoci zla koje ni životinje ne bi napravile (osim možda nekih životinjskih čudovišta, a Christiane Amanpour ih je tako i opisivala, kada je izvještavala o balkanskim „butcher-ima“), a sve dok sva ona l(ij)epa sela, koja l(ij)epo gore, ne budu uništena do temelja.
Budući je većina nas filmski (a nadam se i školski) odgajana na zapadnoj kulturi, drugi svjetski rat na istočnom bojištu nam (možda barem nekima) i nije poznat. Svi znamo za normandijske plaže, za nedostižne mostove, za Monte Cassino ili združenu braću u Bastogne-i. Ali ono što se događalo – od (epiloga) istočnog Berlina, preko Katinske šume, (poljskih, ali ne i napravljenim od Poljaka) logora smrti do dalekih stepa tihog Dona ili Kavkaza; od Staljingrada i 369. (vražje) pojačane pješačke (legionarske) pukovnije, čiji pripadnici su proživjeli filmsku (a istinitu) priču te koji su operirali pod geslom (bana Jelačića) - Što Bog da i sreća junačka (autor ovih redaka ne glorificira njihovu politiku, već baca svjetlo na njihovu „odiseju“); od najveće tenkovske bitke svih vremena na izbočini kod Kurska i nazad do oslobođenja Skoplja, križnih puteva ili silovanja u Berlinu (osloboditelji su silovali na veliko, valjda jer su tako vraćali dug, onima koji su prvi počeli…sa nedjelima) – svi ti događaji su možda manje poznati i manje ispričani u filmovima iz američke perspektive. Dakle, Hitler je vodio rat i protiv zapadnih saveznika i tu su učinjena zlodjela, ali rat na istoku, posebno u perspektivi SSSR-a i nacista je bio totalni, do istrebljenja. Nemilosrdni ciljevi (konačnog rješenja) su opravdavani nemilosrdnim sredstvima. I sad, samo na trenutak, usporedimo (možda su nekome to kruške & jabuke, ali slijedite misao) Tarantinove Nemilosrdne gadove sa nemilosrdnim, neciviliziranim, seljačkim gadovima istočne Europe iz filma The painted bird. Slatkorječivi (i dosadni brbljator) ss-ovac, Hans Landaanda ili saveznički „The Bear Jew“ i svi ostali (humoristički) nemilosrdni gadovi su dječji vrtić naspram nemilosrdnih pedofila, bolesnika koji opće sa kozama i/ili onih koji kopaju oči žlicom (ali to čine na drukčiji – netarantinovski – način). Tarantino je doista, kao obitelj von Trapp, koja pjeva pjesmice u Alpama i sniva bolji svijet, samo humoristična sjena, pored duge mračne noći lijepih sela, koja lijepo gore, u kozačkim pa onda i u crveno armijskim kanonadama, a sve začinjeno slavenskim esperantom i naglaskom. Prilično je zanimljivo da redatelj (tj. autor romana) naciste gleda kao na usputno zlo. Naravno da će oni ubijati židovsku majku sa djetetom u naručju i naravno da će htjeti strijeljati ili objesiti glavnog junaka (pa se ipak predomisle), ali ovdje nemamo onog klasičnog (iritantnog) nacističkog negativca tipa SS Totenkopf-Untersturmführer Amon Göth – koji snajperom sa balkona, nasumično bira mete, jer on je gospodar života i smrti u Auschwitzu, Krakow-Plaszowu ili bilo gdje drugdje, dok mu aristokratski iritantna i nezadovolj(e)na ljubavnica govori – Oh Amone, zašto si Amone takav…dođi nazad u krevet, you naughty boy. Ne, ovdje su Goetha, kao glavnog negativca zamijenili obićni mali ćovijeci (namjerni tipfeler), ona tiha i ljigava građanska većina (zapravo doslovno seljačka (jer su većinom sa sela) u negativnom smislu, dakle –seljačine). Možemo biti ljuti na tu tihu većinu, ali u izvanrednim vremenima (čak i kad izvanredno stanje nije proglašeno), ljudi će se tako ponašati sa geslom: u se, na se i poda se…I upravo je to, ono što vidimo na ekranu. Scena kada se Židovi vlakom šalju u logor, tj. u plinske komore. Oni imaju putnu prtljagu (mislili su da idu u radni logor), obuću, dokumente, možda i novac. Pokušavaju pobjeći, dok ih sijeku nacistički šmajseri, a iz prikrajka sve to gleda onaj dobri slavenski čovjek, ona tiha većina pa kada se zrak raščisti, počne i ona klasična pljačka vlasništva sa leševa – (to su valjda bili prvotni) lešinarski fondovi, duge mračne noći i tihe građanske većine. Ali i to je razumljivo i logično, jer mrtvacima ne trebaju čizme, zar ne…? Dakle, sve što vidimo očima nijemog djeteta je vjerojatno potresnije i od životne priče Wladyslawa Szpilmana. Teško je reći da je varšavski geto (Crvena Armija je bila u blizini, ali samo su gledali, dok su totalitarni nacisti terminatorski uništavali grad i ljude, a sve da bi totalitaristički komunisti poslije, lakše vladali) bio lakši za preživjeti, ali ono što nam redatelj Marhoul prikazuje, je drukčije od prikaza (slavenskog pedofila) Romana Polanskog ili Stevena Spielberga. Taktika spaljene zemlje i nemilosrdnih seljaka je (u nedostatku boljih riječi, uvjetno rečeno) malo užasnija od varšavskog geta, a skoro i logora.

*preteču verziju tog jezika je osmislio hrvatski svećenik Juraj Križanić, koji je bio i katolički misionar u Rusiji. Križanić je bio svojevrsni panslavist u nemogućoj misiji ujedinjenja katoličke i pravoslavne crkve. Zapadnjaci su ga optuživali da je istočnjak, a istočnjaci da je zapadnjak. Čak je završio i u egzilu u Sibiru, a poginuo je tijekom turske opsade Beča 1683. (čovjek je, u najmanju ruku, zaslužio dobar hollywood-ski pustolovni film i to bez cinizma ili ironije). On je na tadašnju geopolitiku, iako svjestan turske opasnosti, donekle gledao u smislu slavenskog ujedinjenja pod ruskim carem(!?), a protiv tadašnjih Germana (brutalnu i krivu inverziju tog razmišljanja je osmislio bolesni austrijski soboslikar te ju i ovjekovječio u totalnom ratu do istrebljenja, tijekom 40-ih god. 20. stoljeća). A znamo i kako su davne fiksacije ujedinjenja Južnih Slavena (jesu li Hrvati Slaveni ili su iz Irana? - wink, wink, say no more) isto neslavno završile u lijepim selima, koja sju lijepo gorila.

Film je, po osobama koje se brinu za nijemog dječaka, podijeljen na svojevrsna klasična poglavlja. Teta naglo umre, burnin' down da house trenutak pa onda lokalna vještica/vračara uplaši neuke bogobojazne seljake da je klinac vampir (ima samo očnjake, bez prednjeg mosta i sjekutića) te nas inercija dovede do jedne od ikoničnih scena – kao iz western filmova pa zato i naglašavam da je ovo svojevrsni divlji istok – eastern – zakopavanje do vrata, dok Vam crne vrane kljucaju lubanju. Konzervativniji redatelji bi se ustručavali takvih scena, ali ako tako piše u romanu, zašto se ograničavati na granice konzervativnog (korektnog) filma? Pastoralna scena čovjeka –ptičara/pustinjaka i lude žene (vještice) iz šume, dok uživaju na travi, je doista, kao sa neke umjetničke slike, koja nas gleda pa čak i sa stropa Sikstinske kapele. Žensko (gangbang) silovanje (sa bocom) uhvaćene vještice, koja kvari pastirsku mladež, predstavlja kaznu (a ne porno eksplicitni uradak). Doista, to jest over the top, ali redatelj ne ide do kraja sa eksplicitnosti. Kopanje očiju (sa žlicom!) u maniri ravnogorskog pokreta, je također odiozno. Taj prikaz lubanje bez očiju (ili očiju u ruci), a pogled je usmjeren prema Vama, nismo vidjeli ni u hororima u boji, jer to se danas i snima, bar ne na ovakav način. To je nekima (razumljivo) previše. Ali sve to je u skladu sa romanom* i simboličkom pričom, a eksplicitnost (većinom!) ne ide do krajnjih granica ukusa i/ili zdravlja (scena bolesne djevojke i koze je više fingirana, a manje eksplicitna, tako da se ne morate bojati). Već sam više puta pisao o rasizmu u filmovima (čak i u onim SF filmovima postoji neki rasistički trenutak, a naravno i u westernima). Pisac romana Kosinski piše: „Wouldn't it be easier to change people's eyes and hair than to build big furnaces and then catch Jews and Gypsies to burn them?” A i sam naslov filma je simboličan, naime ptičar koji se jedno vrijeme brine za dječaka, oboji (oslika) uhvaćenu pticu te je poslije vrati svome jatu. Ptica je sada drukčija (obojana) te je ostale ptice ne prepoznaju i počnu je kljucati u zraku…Mala ptica se poput srušenog aviona, sunovrati na napaćeno tlo. To nije onaj ikonički pozitivni trenutak sa bitnice na otoku Žirju – oba dva, oba su pala. Ne, to je nešto sasvim drukčije. Dakle, niti životinjsko carstvo ne prihvaća one, koji izgledaju drukčije, a kako to tek izgleda kod ljudi – već znamo (a u ljudskoj varijanti, drugi i ne moraju ni izgledati drukčije, dovoljno je da imaju sumnjivo ime/prezime/naglasak, onaj koji nije naš). Također, bitno je za napomenuti da nisu svi, koji su se pobrinuli za dječaka, bili loši prema njemu. Mlinar Miller je grozan prema ženi i drugom mladiću/pomagaču (jer su zaslužili?!), ali ne dira klinca. Ptičar mu isto nije naudio. Međutim, ti likovi u odiseji turobnom zemljom, ili su, dakle, loši prema drugima ili prema sebi. Zlo je sveprisutno i konstantno nagriza ljudske lubanje, poput crnih vrana. Bilo bi zanimljivo utvrditi koliko je životinja nastradalo u filmu ili su to specijalni efekti, u svakom slučaju, postoji i ona scena, koju bi mogli nazvati – i konje ubijaju, zar ne? Oni koji su loši prema dječaku, koriste klasične metode – tuča, bacanje u kanalizaciju i sl. Svećenik ovdje nije stereotipni pedofil, ali čini grešku, jer vjeruje svojim župljanima. Dakle, pričekajte malo, uljez - župljanin - prvoredac na misi (tiha/konzervativna građanska većina) je u rangu Amona Goetha. Kakav dr. Hanibal Lecter, dr. Evil Salamander, ma kakvo srkanje chiantia, uz malo jetrice ili mozga na žaru i kak'i bakarači!!

*“I wondered whether the loss of one's sight would deprive a person also of the memory of everything that he had seen before. If so, the man would no longer be able to see even in his dreams. if not, if only the eyeless could still see through their memory, it would not be too bad. The world seemed to be pretty much the same everywhere, and even though people differed from one another, just as animals and trees did, one should know fairly well what they looked like after seeing them for years. I had lived only seven years, but I remembered a lot of things. when I closed my eyes, many details came back still more vividly. who knows, perhaps without his eyes the plowboy would start seeing an entirely new, more fascinating world.”

Židovski dječak (bez prugaste pidžame) figurira kao svojevrsni Oliver Twist, koji putuje kroz Mordor. Svaka osoba koju sretne, kao da predstavlja postaju križnog puta. Iako formalno nije u nacističkom logoru, on boravi u logoru ljudskih duša. Tijekom vremena, on odrasta te uči iz viđenog. I on je željan ljubavi, iako je premlad da bi shvatio što je to…pa se ljuti na bolesnu djevojku, koja ga prvo iskorištava za fantazije (teže kazneno djelo!), a kasnije ga vara sa životinjom(!). Sve je to bolesno, ali dječak stoički trpi i ponaša se, onako kako zna. Također, po potrebi bude i ministrant u crkvi, dok ga kasnije, časnici Crvene armije, kao malog kurira, pokušavaju indoktrinirati u vjeri prema drugu Staljinu i komunističkoj partiji. Sve što dječak može naučiti, u bespućima povijesne zbiljnosti je ona starozavjetna, koju, dok izvršava zakon retribucije, prozbori -

Mitka (Barry Pepper): I zapamti samo ovo – oko za oko, zub za zub.

I naravno da se putem čine greške, jer dječak ne poznaje gradaciju kaznenih djela. Onaj smrad (kojeg staloženo glumi Julian Sands) je dobio što je zaslužio, kad ga je gurnuo u rupu bunkera sa štakorima. Ali, je li ubijanje rasističkog komentatora (mongoloidnog izgleda, to nije politički nekorektan izraz, jer samo opisujemo kako je mrzitelj Židova, izgledao) bilo opravdano, ili je predstavljalo ono što nazivamo – prekoračenje nužne obrane (a često je motiv u tekstovima koji predstavljaju osvrte na filmove)? Dječak to nije mogao znati, jer učio je iz životne škole, a ne na Harvardu. Civilizaciju gradova vidimo tek u dijelu filma kad svećenik spasi dječaka od prijekog suda (realno, Švabama se ipak nije dalo izvršiti smrtnu kaznu i kao što je rečeno, oni su ovdje usputni zločinci) i na kraju u sirotištu. Sve ostalo je divlji istok i potpuni izostanak civilizacije – samo sela, livade, šume, hladnoća. Neuki seljaci se boje Rusa, Nijemaca, kolaboracionista kozaka - svih. Istovremeno, oni i masakriraju sovjetske vojnike (što je paralela onoj balkanskoj priči, gdje su seljaci sjekirama zatukli zapovjednika tzv. crne legije, kao npr. art horor vibra, kod redatelja Kristijana Milića u filmu Živi i mrtvi, a vrijedi i spomenuti film Jozef sa kozacima u prvom svjetskom ratu). Nitko zapravo ne kontrolira područje i vojske se izmjenjuju. Međutim, konstanta je, baš taj, neuki seljak. U hrvatskoj verziji, Vrdoljak je te seljake prikazao u svojim antiratnim filmovima – Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Naravno, ne sa toliko naturalizma. U bosansko-hercegovačkoj verziji, pada mi na pamet i film Gluhi/Gluvi barut. Dakle, govorim o selima i seljacima, gdje su gradovi možda i relativno blizu (ZG je jedva 50ak km od sela na Banovini), ali kao da ste prošli svjetlosne godine od urbane civilizacije (naravno, Obojena ptica nam prikazuje i nesavršenost gradske civilizacije i urbani rasizam). Neuki seljak, svoje utočište traži u vjeri, ali to je samo robotizirano prisustvovanje vjerskim ritualima, sve ostalo je divlji opstanak i ona stara – što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote…Kada kozak raspelom ubode boljara, nitscheovski se pitamo: Gdje je taj, intervenirajući, Bog? Odličan (krležijanski) citat iz knjige nam dočarava autorov odnos prema vjeri, na mjestima gdje se odvija totalna apokalipsa i pomračenje uma:
„There was no God, no Holy Trinity, no devils, ghosts, or ghouls rising from graves; there was no Death flying everywhere in search of new sinners to snare. These were all tales for ignorant people who did not understand the natural order of the world, did not believe in their own powers, and therefore had to take refuge in their belief in some God.”
Dakle, seljaci se iracionalno boje „babaroga/babayaga“, a u tmini ne postoje takva čudovišta…postoji samo mrkli mrak, crna rupa svemira, a čudovišta su ljudi. U pijanim noćima, uz zvukove harmonike, kozaci i seljaci plešu mrtvački ples, pjevaju pjesme tipa „Kaćuša“, dok ih poslužuju dlakave i krezube konobarice; čije grudi miluju smrdljivi ubojice i silovatelji. Jeftina mjuza i teška cuga – užas je njihova (slavenska) furka. Sve te motive pijanih novembarskih noći, je prvi izmislio, sam Krleža, tijekom Prvog svjetskog rata. I oni naši dobri domobrani i potomci Matije Gupca, su ostavili svoje živote, upravo na toponimima i kotama, koji su možda prikazani u filmu (npr. Galicija, Bukovina…), dok su padali pokošeni kozačkim strojnicama. Na mjestima gdje se miješaju latinica i ćirilica, katoličanstvo i pravosljavlje…na brdovitom Balkanu, Galiciji ili bilo gdje u svemiru… Iako je film imao ograničeni budžet, postoji još jedna borbena sekvenca i prava ikonska scena – kada poslije kozačkog prepada, na stage ulazi Crvena Armija sa JAK avionima i T-34 tenkovima. To je onaj baci bombu, goni bandu trenutak (za fanove ratnog žanra), gdje su JAK avioni, zapravo anđeli na našim ramenima, koji nas kroz dim spašavaju…i naravno da lijepa sela, stvarno lijepo gore, kad je redatelj inspiriran i kad ima dobar predložak priče. A dječak je sve izdržao. On je vidio ono što drugi ljudi ne bi povjerovali. Vidio je i više od bojnih brodova na Orionu, više od C-zraka, koje svijetle u tami kod Tannhauserovih vrata. Količina PTSP-a, uslijed svakojakih incesta, silovanja, ranjavanja, ubijanja, rasizma i sveprisutnog, ponavljajućeg zla koje su učinili ljudi, sa izravnom ili neizravnom namjerom, ili iz nehaja – je sigurno ostavila ožiljke u dječjoj glavi. Hoće li ti trenuci biti izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši? On nije bio tipično sretno dijete. Ne znamo kakav je bio njegov put odrastanja. Znamo da se ljutio na oca Nikodema, kada ga je ovaj (kao u Spielbergovu Carstvu sunca) pronašao, ali kada je shvatio da je otac bio na službenom putu (brojevi na podlaktici, kao bar-kod, jer ljudi su brojke), na mjestu gdje je La vita e bella i gdje ga je čuvao i srećom promašio – prokleti Amon Goeth…Izranjavani dječak je našao snage i sjetio se svoga imena (J….A), koje je i napisao na staklu autobusa. Obojena ptica sigurno neće ostati upamćena kao Schindlerova lista. Puno ljudi neće vidjeti ovaj film (ili će prebaciti program), a isti nije napravljen niti da bi se zaradio novac. Međutim, potencijal ovog filma je ogroman i on bi mogao/trebao biti putokaz novim generacijama za istraživanje lokalne i svjetske povijesti. Možda je autor romana, u jednu (ratnu) priču ubacio cijeli čušpajz (bosanski lonac) užasnih mogućnosti i možda nitko ovako nešto ne bi preživio, ali umjetnost je simbolika. A ovaj film, kao i npr. Kafkina književnost, na sebi nosi veliki filmski pečat…sedmi pečat apokalipse. Crni jahači iz Mordora, kuga, glad, mrtvačke glave, kosturi, babaroge, vampiri i sl., su samo simboli, jer utvare ne postoje. Ljudi su utvare. Kao što jedna balada kaže:

Jer ljudi su pokvarena rasa
prljava i zla, i 'ko ljude sluša,
taj uvijek nastrada…

Možda je Ban, ovdje išao za onom Sartreovom: Pakao – to su drugi ljudi, a ta filozofija prožima i film. Međutim, konstantna edukacija (pa i na simboličkoj/umjetničkoj razini, kao film Obojena ptica) treba održavati konstantni balans, naspram devijacija u društvu. Devijacije su danas, kao i virusi – sve otpornije. Zato edukacija mora biti kao strojnica kojoj nikada ne nestaje streljiva i kojom laserski nišanimo zloćudne tumore i devijacije, jer povijest se uvijek ponavlja i ljudi, uvijek i iznova otkrivaju toplu vodu, kada su u pitanju temeljne stvari.

Epilog: Proljeće je trinaestog u prosincu ili bilo kojeg drugog*

Desetljećima poslije, na području divljeg slavenskog istoka, promijenila se kulisa, ali sadržaj je ostao isti – negdje diktatura, negdje bijeg na zapad, negdje obnova tradicionalnih vrijednosti. Kada gledate intervjue nekada odličnog (danas i ne baš) Olivera Stonea sa moskovskim carem, vidljiv je njegov strah tijekom intervjua (kad ste u gostima u Orlovom gnijezdu, možda je strah i prirodan). Zarobljena država, nepostojeće institucije i doživotna imperatorska vlast. A Vi morate biti skrušeni pred diktatorskom vlasti. A car Vas gleda onim bezličnim očima. I sve je ostalo isto, samo se tehnologija promijenila. Da bacimo tehnologiju na stranu. I dalje imate, druga Staljina, totalitarističku partiju, zarobljene ljude u zarobljenoj državi, agresivnu politiku prema baltičkim državama i Ukrajini. I jedan dobri Tarakovski, koji čak i nije radio društveno – angažirane filmove (osim na metafizičkoj razini) je bio disident i morao je otići. Bez sina i obitelji. Sam u Nostalgiji za nekom boljom domovinom. I danas bi bilo slično za takve pojedince. Što se događa u Bjelorusiji, desetljeća poslije legendarnog filma Come and see. Gerađani pokušavaju srušiti malo manjeg poludjelog diktatora. Nadalje, stavimo na stranu teritorijalne pretenzije i crtanje zemljopisnih karata, trenutnih ugarskih mini diktatora (koji i nisu Slaveni, ali kao i da jesu…). Sve te imitacije smo vidjeli i u memorandumima, krajem 80-ih i scenarijima u 90-im. I kad stavimo tehnologiju sa strane, ponekad se čini kao da smo u onim planinskim selima, gdje odzvanja gluvi barut. Ponavljam, izbacite seljačini mobitel iz ruke i vidjet ćete istog onog boljara sa šubarom, koji se boji vampira i koji vilama probada drukčije od sebe. Mijena je vječna (u smislu da se svi vraćaju na tvorničke postavke pa se iznova mora učiti što je dobro, a što nije), ali masakr je postojan. Nadalje, naši prijatelji iz tzv. Višegradske skupine, kao da su zaboravili velikog Jirzi Menzela,, Miloša Formana i dr. (npr.i Vaclav Havel je prije politike bio umjetnik/disident). Disedente je lakše zaboraviti od vlastodržaca. Menzelov legendarni film Vesničko má středisková/Selo moje malo (to selo nema veze sa selom iz filma Obojena ptica) je humoristična alegorija jednog lošeg sustava (kojeg se mnogi sjećaju sa nostalgijom, većinom i nesvjesno, zato što su bili mlađi i zdraviji), dok je redatelj Obojene ptice, na istim zemljopisnim područjima, išao u simbolički naturalizam. Selo i običaji. Možeš seljaka maknuti iz sela, ali ne možeš selo maknuti iz seljaka. I naravno, neka se opaske o selu ne shvate negativno (naime, uvijek govorimo o seljačinama). Zadržimo se na kraju, u domovini autora Obojene ptice – Poljskoj. I tamo opet gazi čizma. Poljska možda formalno, nikada i nije dala kvislinga. Njihova vojska se borila sa saveznicima u sjevernoj Africi, u Italiji, u operaciji Market Garden. Armia Kraiowa/domovinska vojska je djelovala i kao pokret otpora u domovini, zajedno sa komunističkim verzijama. Bili su na strani dobra, međutim, kao i sve tranzicijske nacije, imaju problema sa revizijom povijesti (jer nije doma, tijekom nacističke okupacije, sve baš bilo sjajno i bajno), odnosno vlastitim identitetom i raznim traumama (npr. Katyn, istoimeni film je snimio legendarni Andrzej Wajda, koji je u karijeri također snimao simbolističke filmove, jer kad živite u diktaturi, nekad Vam preostaje samo alegorija, simbolizam). Raskomadani nekoliko puta tijekom povijesti, ta velika nacija (kviz pitanje: znate li melodiju poljske himne i na čiju himnu Vas ona podsjeća? Tj. tko je ukrao poljsku himnu?) je nestajala sa zemljopisne karte te bila podijeljena i između dva totalitarizma – nacista i komunista. Sada, kada su napokon nezavisni, javljaju se klasične boljke. Nisu puno pomogli, ni legendarni papa Woytila, ni legendarni brk, električar iz brodogradilišta Gdanjsk i dobitnik Nobelove nagrade; dobri baja koji je srušio komunjare – Lech Walesa*. Te osobe su sada zaboravljene. Naime, siva eminencija današnje politike je čovjek, koji cijeli život (poput Normana Batesa) živi sa majkom i mačkama(!!...ne kažem da su svi koji vole majke i žive s mačkama nenormalni…!). Čovjek, koji se možda nikada nije poljubio sa ženom(!), ili sa nekom voljenom osobom, koja mu nije rod – takva osoba govori o suverenizmu i temeljnim ljudskim pravima (isto kao da Vas lokalni svećenik upućuje o ljubavnom životu i određuje ženama, što trebaju činiti sa svojim tijelom; naravno, neki svećenici znaju puno više od prosječne osobe (you naughty, naughty priest) o dobrim i lošim stranama intime). Baš, kao i u Americi, u Varšavi se događaju marševi bijelih suprematista, pod bijelim kukuljicama, uz neizostavnu ikonografiju i paljenje križeva (kao da smo Mississippiju 1960-ih). Jesu li za to ginuli njihovi preci - u jurišima lake konjice na agresorske tenkove '39, u varšavskom getu ili pod Monte Cassinom(?) To treba pitati njih, a ne Vas čitatelje. Veliki poljski disident, povjesničar i novinar – Adam Michnik (čovjek je slučajno židovskog porijekla pa je klasično nepodoban za sve režime), je u jednostavnom citatu prikazao cijelu tranzicijsku povijest Nove Europe – Najgora stvar glede komunizma - je ono što dolazi poslije…A znate što poslije dolazi, recesija ideja, vraćanje na staro i proizvodnja tzv. antikomunizma, u celofanu suverenizma i samodostatnosti (što god da to značilo). Nacističko zlo i (+ dogovor saveznika da štede resurse krajem rata te da sporije idu prema Berlinu, tj. prepuštanje istočne Europe kriminalnim crvenim anđelima ljudske prirode) je prouzročilo komunističko oslobođenje, koje se odvijalo pod doktrinom ograničenog suvereniteta…i onda, kad su se ti narodi konačno oslobodili krajem 20. stoljeća…resetirali su se na početne nacional-socijalističke postavke, mržnje prema Židovima, imigrantima i ne-katolicima (kako univerzalno i kako katolički od njih, sic!, op.a.). To je isto onaj, začarani krug, o kojem ponekad pišem, kroz filmske osvrte. Začarani krug i perpetuirajuće zlo. Kao centripetalna sila, koja ih vuče natrag u tamno srce tsunamija. Dakle, u 21. stoljeću je sve malo civiliziranje, nego u Obojenoj ptici, ali iako, naizgled nismo na slavenskoj livadi neukih seljaka – zlo koje ljudi misle i čine, nije nestalo. Naizgled, više nema previše neukih seljaka (seljačine su se maskirale, ponekad pod krinkom demokršćanstva/konzervativizma/suverenizma, a nemaju pojma što to znači), koji bi sa vilama probadali neke drukčije pojedince, koji bi malog Židova predali nacistima i sl. Njihovi lideri sada imaju ljepša odijela i posluju pod firmom Višegradska skupina & prijatelji kohezije (naravno, stvar je pojedinaca, ne naroda). Prijatelji kohezije, kako bezlična sintagma, zar ne? Naravno, novac iz EU fondova je bitan, solidarnost je temelj Unije, ali izbjegavanje da se kohezijska pomoć uvjetuje vladavinom prava (nažalost i ta sintagma pomalo gubi značenje) je kao da žicate lovu od staraca, oni Vam kažu da budete dobri i da se vratite doma do 22.00hrs, a vi pušite, pijete, drogirate se, pjevate cajke i ne pozdravljate starije i onda, kao ovisnik, tražite novi fiks. S tim, da sam dao čak i blaži, prije svega, humoristični primjer. To baš i nije europski put pa se sve nekako čini da smo, na teritoriju Nove Europe, u neku ruku ostali na onim livadama gdje neimenovani Slaveni pljačkaju Židove, siluju nemoćne i kopaju oči svima, koji dirnu u njihov mali dio svemira. Ruski tenkovi, koji su gazili ustanak u Budimpešti, koji su pregazili praško proljeće, su uvijek simbol diktature. Ali, kada u ovom filmu vidimo one kozake, koji su ubijali seljake, koji su opet vjerovali u vampire, upravo su ruski tenkovi (paradoksalno) bili vjesnik slobode/civilizacije. I nemojte misliti da zapadna Europa nema svoje grijehe. Kad se sjetite kolonizatora u Kongu, Momaka iz Brazila, sve Vam je jasno, ali ovo je bila priča o Istoku. Povijest je jednostavno – složena, jer sve je u nijansama sive. A svaki film, svako umjetničko djelo, može biti odraz povijesti, odnosno realnosti. Pokušajte shvatiti umjetničku vrijednost Obojene ptice, shvatite da je redatelj, unatoč ekstremnim putevima, eksplicitnost stavio kao simbol i da je u toj eksplicitnosti poremećenih idiota, ipak ostao u granicama zdravog uma. Simbol može biti nešto čega se bojimo, nekada je to kostim šišmiša i borba protiv negativaca, a nekada eksplicitna scena sveprisutnog zla, koje ljudi čine. I već sam pisao, kao u filmu Vremenski banditi, mali dio prašine zla, uvijek ostane neočišćen, kao kamenčić koji Vas žulja u cipeli…i onda tumor raste pa se uvijek iznova nađemo u vrtlogu zla. Međutim, budući sam veliki ljubitelj Nolanovog Batmana, ne mogu završiti tekst sa pesimizmom slavenske duše (a već smo i postavili pitanje - Jesmo li mi uopće Slaveni). Jer i kad je Gotham bio pod okupacijom i kad su svi bježali, Batman se vratio iz duboke depresije, jer se suočio sa strahovima i - jer je vjerovao u ljude. Ne u sve ljude (kao Chaplinov humanistički govor u „Velikom diktatoru“), dovoljno je nekoliko dobrih ljudi, Obojena ptica (kao simbol) i katarza, makar i ona brutalna katarza iz stihova, bosanskog psiha, Damira Avdića.

Hvala Vam na pozornosti i do idućeg čitanja.

* prije rušenja totalitarizma, bila je i epizoda sa uvođenjem izvanrednog stanja u Poljskoj. Ono je uvedeno 13.prosinca 1981., ali maršal Jaruzelski je ipak spriječio da ih ne pogaze ruski tenkovi, možda baš zato, jer je proglasio „izvanredno stanje“, a možda su Sovjeti već i tada, bili oslabljeni…katastrofa u Černobilu ih je par godina kasnije i dotukla…Zanimljivo, sječa glava u hrvatskom proljeću, 1971. je počela također u prosincu i zato Vam je –„ proljeće na barikadi, u prosincu/decembru, 13. ili bilo kog drugog“



Post je objavljen 14.09.2020. u 11:32 sati.