Balkon mi je prozor u svijet s onu stranu – pročelja zgrade. Pitoreskni svijet koji sa mnom dijeli svoj tanjur. Dobrosusjedski, nenametljivo. Kucne u okno. Poziva za balkonski stol. Zna da me omeđuje krug kredom, da ne izlazim izvan.
Sjedam držeći se kao gost u vlastitom domu kad netko od ukućana, odmijenivši me, pred mene postavi trpezu. Gostim se, počev od zorom zarudjele korice neba uz dah svježine s izvora što mi bistri oči i širi ih.
Budna sam.
Noćni čuvar prespavao je noć u autu na parkingu ispred zgrade koju čuva. Zalupne vratima svog prenočišta, kad izađe, i upravi hod prema zgradi.
Iza nje brežuljkasti je park oživljen ptičjim cvrkutima. Najraniji, prvi, leptirasti su, brzi i kratki, svojim vezom kao da vezuju male buketiće još nerascvjetanog jutra.
Sredina je meka kao sredina školjke. Ljušture nanizane u grozd vise obješene o gredu jedne verande u potkrovlju – suvenir s nekog davnog ljetovanja, jer slušam im lupkanje već godinama – koje kada ima vjetra sudaraju se rasplesano, porculanski meko.
Volim te višekatne stare kuće uokolo, boje marcipana, stvrdlog, predugo odstajalog, suhog. Te fasade oronule i izrešetane gelerima u čije se otvorene rane mogu smjestiti male ptice kao u gnijezda. Po krovovima starinske riblja kost antene izlomljene i zbrčkane kao tanki, dugački udovi mrtvih sasušenih insekata.
Na jednom balkonu, muškarac spram kojeg kuća izgleda bolje držeća skida potkošulju ostajući gol do pasa istresajući je energično preko ograde, bez sumnje, poslije šišanja ili brijanja, il' oboje.
Zvuk zvona katedrale naizmjenično je jači i blaži.
Nekih sastojaka nema. Glasova ljudi iz ljetne bašte obližnjeg šahovskog kluba; žagora, svirke, prepirki, psovki, smijeha, pjesme. Ni klavirskih dionica iz stana na čijem balkonu zadugo nisam ugledala nikog, ni čula... Tko zna u kojem su se dijelu svijeta zadesili i u kojim krugovima kredom.
U dubini, jer taj pedalj zemlje zapeo je stiješnjen između jedne zidine i straćare u dvorištu, korijene se i stasito razrastaju, breza već prerasla krov, vrba i jedno stabalce šipkastih grana pokićenih rojevima lišća.
Zveckanje pribora za jelo.
Miruje svjetlost zasjenjena sunca katkad probojna na mjestima potrganih oblaka, u zelenim bokorima što svijetle i tamne, bljeskaju od kapljica kiše i ponovno tonu u zagasitu mahovinasto zelenu dubinu zastrujale svježine. Kuda god da pogledam, kroz okna iza kojih gledam proviruju kistovi za platna raširena kao lepeze po kojima slikam poneki detalj vidljiva svijeta.
A kad se kapci zatvore, osvijetlit će ih katkad nečiji pogled i oživjeti me. Rastvorit će se tada širom i pojavit ću se u okviru prozora s osmijehom, lica posuta sunčanim pjegama i u haljini boje plave petunije sa zamućenim malim crnim točkama, ispranim, izblijedjelim od dugogodišnjeg nošenja.
Otkad znam da se vrijeme sastoji od broja udisaja i izdisaja – mjereno našim dahom, naučila sam jesti sporo i s užitkom, svjesno. Zahvaliti za jelo na kraju. Za hranjivi tanjur.
A ti uzmi ovaj moj dio – pružam mu s oboda kruga.
Post je objavljen 12.09.2020. u 20:43 sati.