tko zna o čemu razmišlja dok joj stavljaju pelene.
možda u sjećanje priziva svoj vrt, ljetnu kuhinju,
šporet, užarenu platnu, pećnicu, cušpajze i... buhtle.
samo ih je ona znala napraviti. o kako mi se jedu!
ponekad sam kuhačom tukao tijesto i mljeo u mlincu
šećer u prah. bio je to privilegij. a tijesto je nastalo
uz pomoć njenih točnih mjerica: pet šakica brašna,
pola lončića germe i dovoljno vode. buhtle su sličile
na debeljuškaste vagone. dvadeset zbijenih vagona
na ranžirnom kolodvoru tepsije. mirisale su nekoliko
dvorišta daleko. iznosila ih je ravno iz usijane rerne
pred nas petero. kotrljali smo zalogaje u ustima,
jer se vrela marmelada lijepila za nepce. ne sjećam
se da sam pojeo jednu jedinu hladnu. mama, ne znam
što bih dao da se vratim u vrijeme kada si pojačala
vatru i u roru ispekla nam svoje rumene buhtle.
o kako mi se jedu!
Post je objavljen 11.09.2020. u 17:35 sati.