Znam da me nema baš puno na blogu... Zadnji tjedni trudnoće mi lagano crpe energiju.
Zato se ispričavam na rijetkim javljanjima i kratkim komentarima kad vas posjetim :)
Razmišljam nešto ovih dana o konceptu slobodne volje. Odnosno, koliko možemo napraviti u okviru onog što nam je zadano.
A već po rođenju zadano nam je puno parametara. Čak, puno prije toga...
Sama vrsta u kojoj smo rođeni... Nosimo dosta evolucijskog tereta. Zapisanog u našem genetskom kodu.
Još nismo razriješili neka ključna pitanja sami sa sobom, kao ljudima.
Zatim, individualne biološke razlike. Svatko od nas je rođen s jedinstvenim setom blagoslova i prokletstava.
Okolina u kojoj smo rođeni diktirat će kako će se te razlike iskazati u našem životu.
Kultura, obitelj, rasa i vjera, obrazovanje, socioekonomski status...
Jednadžba s previše varijabli da se uopće opiše jednostavnim matematičkim izrazom.
Gdje smo tu mi? Gdje je slobodna volja?
Ipak, ne vjerujem da smo sasvim sputani. Vjerujem da ipak biramo.
Zašto?
Zato što možemo iz istih varijabli napraviti i najbolje i najgore.
U prilog nečega i nečemu unatoč.
Možemo odabrati biti bolji. Pa makar u sitnicama.
A ako možemo napraviti barem taj jedan mali korak, možemo i idući...
I idući... I idući... Dok ne shvatimo da smo sami gospodari svoje sudbine.
Ponekad karte koje su nam podijeljene u startu nisu naklonjene nama.
Što ne znači da moramo odmah predati igru.
Čak, možemo izvući najbolje iz nje.
I najbolje iz sebe.
Stvar je samo u tome da ne jadikujemo nad sobom i svojim životom.
Predajemo se toku koji nas vodi u propast samo zato jer je to lakši put.
Jer tako zahtijeva inercija.
Trebamo se samo osvjestiti da ključnu ulogu u vlastitom životu imamo mi sami.
Ne naša genetika. Ne naše okruženje. Mi sami.
Velika je to odgovornost. Priznati da si sam kriv/a.
Ali jesi. Ti biraš. Ja biram. Svi biramo.
Idemo danas izabrati biti mrvicu bolji.
Post je objavljen 11.09.2020. u 15:35 sati.