Pregled posta

Obrazovanje, naša zadnja šansa

U bunilu domaćeg obrazovnog sustava, koje je korona epidemijom još dodatno
napregnuto, ne škodi malo podsjetiti na to da je obrazovanje, ipak, osnova
društva. Osnovno obrazovanje nije tako davna tekovina da bi se moglo smatrati
da je neka društvena konstanta. Možda i jest sistemski, kao obaveza, ali
sadržajno, baš i ne. Lako ga je, prelako, skrenuti na stranputice.

Marija-Terezijanska revolucija što se toga tiče je i danas prisutna u
našem društvu makar zgradama, ako ne duhom. U socijalistička vremena
školstvo je doprlo u sve zakutke, dalo šanse za probitak ljudima zagubljenim
u kojekakvim vukojebinama i mlakama, često na štetu šireg društva, kad su
takvi počeli širiti svoja krila (čitaj laktove), graditi vile Matanove i
fontane, sakupljati umjetnine i "umjetnine" tipa medvjeđih koža i zlatnih
slavina u garažama, čisto da bi se njima naslađivali. Obrazovanje i kultura
nisu jednakoznačni, nimalo!

Htio bih ovdje istaknuti kako je naš, i općenito evropski obrazovni sustav,
ono što nam daje malu, ali stalnu prevagu u odnosu na Aziju, a posebno Kinu.
Natjecati se s Kinom u jeftinoj proizvodnji ili granama privrede koje su
bazirane na broju klijenata, proizvoda ili usluga je uzaludno, cijela Evropa
nije dovoljno brojna za par kineskih razvijenijih provincija. Također, Evropa
ne treba toliko brzih razvojnih rješenja (dakle infrastrukturnih projekata)
kao do nedavna debelo zaostala Kina, što dodatno pospješuje njihovo
gospodarstvo. Jedino gdje tu možemo konkurirati su razvoj i projektiranje
novih rješenja. Bazu za to daje obrazovanje vrsnih stručnjaka, koji su
u stanju takva rješenja smisliti.

Ne cijene Kinezi uzalud zapadno obrazovanje toliko da rado plaćaju stručnjake
da dođu u Kinu, ili šalju svoju djecu da se školuju na Zapadu. Čemu to, zašto
ih njihov obrazovni sustav ne može učiniti neovisnim od ikakvih zapadnih
utjecaja i u tome? Nisu im dosta njihove vlastite katedrale znanja pred kojima
naša bijedna sveučilišta blijede u beznačajnosti?:

Sve je puno ovakvih zgradica, 22-go stoljeće:

Parkovi u kampusima su prelijepii (i prazni, studenti su vjerojatno na hladnijem mjestu):

Njihov sustav im nije dovoljan jednostavno zato jer zadaća njihovog obrazovnog
sustava nije obrazovanje, nego testiranje. Od početka do kraja, škole su
testni centri, gdje se djecu uči samo kako položiti testove, a ne kako razumjeti
svijet oko sebe.

To je pomno odnjegovan demokratski sistem star par tisućljeća, u kome je aplikant
za položaj pri Dvoru morao jednostavno pokazati znanje pravila i tradicije
definirane od strane Konfucija, Mencija i još par drugih klasika, sastavljanja
eseja na zadanu temu i korištenja standardne frazeologije. Sve se učilo
napamet, nije tu bilo nikakva mjesta za originalnost. Nije bilo preskakivanja,
ako je netko bio nesposoban za to, nije mu pomagalo što mu je tatica ovo ili
ono, dobro su znali Kinezi da od uhljeba nikakve koristi.

Nećete u Kini naći studenta koji bi čak i kad postane "profesor" mog tipa tražio
načina da si predoči nešto na ovako "primitivan" način, malo ljepljive trake, malo papirnate
maramice...a ispod hipertech rezultat numeričke simulacije...

Sistem napretka u dvorskoj službi je prenešen u današnjicu, pa nakon 15 godina
učenja pisanja i čitanja izuzetno nepraktičnih kineskih znakova (pametni vladari,
znali su da je znanje moć!), učenik manje ili više savlada dani smjer
ponavljajući bez imalo razmišljanja matrice zadataka i odgovora na testove.

Nema, na primjer, u kineskom obrazovnom sustavu mjesta za lektiru, osim
kineskih klasika koji su zapravo glavna struktura tog sustava. Zemljopis
im je jadan, uvijek sam imao dojam da ne znaju što napraviti s crtanom
kartom, mnogo lakše se snalaze sa zvučnim uputama sa GPS-a u autu, tipa
"skreni lijevo, idi pravo, skreni desno".

Dakle, ako imate ikakvu ulogu u našem obrazovnom sustavu, uzmite to u obzir:
Kinezi nas mogu pregaziti u svemu, ali ne mogu u obrazovanju, idejama i
originalnosti istraživanja. To mogu jedino kupiti ili manje ili više
uspješno kopirati. Održimo tu prevagu, jer nam ona, osim što nam daje
ljudskost, nasuprot robotiziranom svijetu umjetne inteligencije koji nas
upravo polako zapljuskuje novim "fantastičnim" rješenjima koja čine naše
razmišljanje slabašnim i nepotrebnim, daje i vrlo traženu robu na tržištu,
koja je, kako sam već opisao u prethodnim postovima, vrlo skupa i rijetka!
"Razmišljanje je vrlo, vrlo skupo!" sam često ponavljao tokom boravka u
Šangaju, jer sam vidio toliko primjera slabog ili nikakvog razmišljanja, čak
i od strane studenata, koji bi po definiciji morali biti zainteresirani razumjeti
što rade. Nisu, zainteresirani su jedino uspješnim rješavanjem slijedećeg testa!

Post je objavljen 02.09.2020. u 20:49 sati.