Budim se iz neobičnog sna. Nekako drukčije funkcioniram otkad čekamo dijete.
Smirenija sam. Imam i dalje svakakvih fluktuacija u raspoloženjima, ali kao da ih uspješnije kontroliram.
Znam da više ne odgovaram samo za sebe. Tako da je privremeno ugašen onaj autodestruktivni dio...
Nekako sam više u trenutku. Ne mučim samu sebe s tim što je moglo biti, a nije.
Ili što je bilo, a nije mi donijelo apsolutno ništa dobrog. Prelazim preko toga.
Žaljenje polako postaje pojam koji mi je suvišan.
Svjesna sam da imam samo Ovo. I Sad. I sretna sam s tim.
Ne pomirena. Jer neke stvari su doista ispale bolje od očekivanog.
Imam jedan život unutar kojeg sam živjela nekoliko života.
Nekoliko inkarnacija sebe. Svaka je imala svoje prednosti i slabosti.
I svoje brige, snove i ljubavi. Imala sam puno drugih šansi.
Sad kad bolje pogledam, svaku sam iskoristila do maksimuma.
Upravo da dođem u stanje Ovog i Sad. Da jednostavno jesam.
Da jednostavno volim. Lišena većine tereta iz prošlosti.
Dio ću zauvijek nositi u sebi i na sebi. Nema veze.
Čini mi se nezahvalno tražiti više. Tražiti Apsolutno. Savršeno.
Čini mi se nezahvalno tražiti drugu šansu, iza ovog Života.
Moja je odgovornost napraviti najbolje. U Ovom. I u Sad.
Post je objavljen 01.09.2020. u 14:23 sati.