Los Angeles, California
2019.
"Ne mogu vjerovat da je došao taj dan!" - promrmljao sam sebi u bradu dok sam na sebe navlačio vjenčano odijelo.
Uroš i ja skupa smo već gotovo pet godina. Upoznali smo se na jednom vjenčanju gdje sam ja bio angažiran kao fotograf. Čim smo se upoznali, osjetio sam nevjerojatnu iskru. Razgovor je tekao lagano, imali smo bezbroj tema za razgovor koje smo uz lagano flertanje izmjenjivali kao na pokretnoj traci. Doduše, više s njegove nego s moje strane jer sam ja malo sramežljiv u početku. U te tri godine što sam živio u Americi, nisam mogao pronaći nikoga uz koga se ne bih osjećao usamljeno. Kasnije sam shvatio da je to najviše zbog nostalgije. Nedostajalo mi je govoriti svojim jezikom, pričati o temama vezanim za naša područja, pripremati našu hranu, pljuvati po našim političarima. Radio sam razne poslove i nisam imao vremena ni za koga i ni za što, dok napokon nisam naišao na nešto u čemu sam se našao, a to je fotografija.
Uroš je dolazio iz Srbije, ali je bio u Americi dulje nego ja i imao je tamo nekakav društveni život, za razliku od mene. Kad smo krenuli hodati, bio sam sretniji nego ikad. Dvije godine kasnije, uselio sam kod njega i započeli smo zajednički život. Radili smo po cijele dane, ali sve je bilo lakše kad sam znao da ću na kraju napornog dana biti s njim. Oboje smo bili protiv braka i nismo se planirali vjenčati, ali nakon nekog vremena, dobili smo želju i mi zaplivati u bračne vode i tako zapečatiti naš odnos.
Ja sam htio intimnu ceremoniju, ali Uroš je htio raskošno vjenčanje i pozvao je hrpu ljudi, uključujući i svoju obitelj u Srbiji. Na njegovo pitanje o pozivanju moje obitelji na svadbu, tijelo su mi preplavili valovi anksioznosti.
Osam godina. Toliko je prošlo od onoga dana kad sam kupio jednosmjernu kartu za Ameriku i otišao iz Hrvatske. Nikad se više nisam vratio i nikad više nisam vidio svoju obitelj, a za sve je zaslužan Igor, taj čovjek kojega mi je sada tako teško zvati ocem. Odlučio sam ne pozvati ih na svadbu, nisu niti obaviješteni da se ženim.
"Gdje li je sad Slaven?" - zapitao sam se dok sam vezao kravatu.
Slaven je bio moj dečko dok sam još živio u Splitu. Bili smo zajedno dvije godine, od moje dvadeset druge do moje dvadeset četvrte godine. Imali smo tajnu vezu jer se ni za jednog od nas dvojice tada nije znalo, ali ja sam već tada htio reći svima da volim dečke. Nisam samo zato jer me je Slaven molio da to ne uradim, zato što on nije bio spreman.
Jednog dana starci su izašli na ručak, a ja sam bio napaljen i pozvao Slavena kod sebe. Kako smo obojica tada živjeli s roditeljima, koristili bismo svaku priliku kad njih nije bilo doma da budemo zajedno. Nažalost, taj su se dan moji vratili prije očekivanoga i moj je otac zatekao Slavena i mene u trenutku kada smo bili u vrlo nezgodnom položaju. Malo je reći da je bio šokiran. Uhvatio je Slavena za vrat i izbacio ga onako nagog iz kuće. Potom sam ja dobio svoje. Otac me i prije znao fizički kažnjavati, ali taj me je dan prebio na mrtvo ime. Izjurio sam iz kuće i zamolio Slavena da prespavam kod njega, a on me je samo molio da ništa ne otkrijem njegovim roditeljima.
"Skupit ćeš svoje prnje i iselit iz kuće" - rekao mi je Igor kad sam se sutradan vratio doma.
Odletio sam mami i molio je da ga urazumi.
"Marine, sine, mama te najviše voli, ali ovo je za tvoje dobro. Radit te stvari, ne mogu ih niti izgovorit, nije normalno. Za tebe samoga bi bilo najbolje da odeš na liječenje" - govorila je s tugom i blagim gađenjem u glasu.
"Mama, bit gej nije nikakva bolest. Živimo u 21.stoljeću, ne mogu vjerovat da još ima ljudi koji govore i misle ovako!"
"Samo ti treba par mjeseci, možda godina dana da se makneš od tog malog i bit će ti bolje, uvjerena sam. Ti si sad zbunjen. Trebaš se maknit da razmisliš o nekim stvarima. Ne brini se, ja znam da ćeš mi bit dobro."
Nisam mogao vjerovati što čujem. Znao sam da su moji zadrti i staromodni, ali ovoliko?! Spakirao sam ono najosnovnije i razmišljao što ću i gdje ću. Nisam imao krov nad glavom, nisam imao posao, nisam imao novaca.
"Izvadio sam svu ušteđevinu koju sam držao u sefu. Evo ti, uzmi i otiđi di god hoćeš, samo ne možeš ostat u Splitu" - rekao mi je Igor dok mi je davao torbu punu gotovine. "Ovdje me zna pola grada i nema šanse da saznaju da mi je sin peder. Imaš dovoljno love da započneš novi život bilo di drugo. Ako odlučiš ostat tu, svašta bi ti se moglo desit."
Nisam očekivao takav prijeteći ton od vlastitoga oca, ali mi je uvijek davao do znanja da on nije netko tko se šali s ozbiljnim riječima. Imao je hrpu prijatelja i poznanika u gradu i nisam htio riskirati da me neki od njih dohvati.
"A Dejan? Šta ćete njemu reć?" - upitao sam.
Dejan je moj stariji polubrat s očeve strane jer je otac bio udovac s malim djetetom kad je upoznao mamu. Dejan je taj dan bio na nekom izletu s djevojkom s kojom je tada hodao.
"Ne brini se ti za Dejana." - odgovorio je kratko, prije no što me odveo na autobusni kolodvor.
Kupio sam kartu za Zagreb, iako nisam pojma imao ni zašto baš Zagreb ni što ću tamo raditi. Igor je ostao tamo sve dok nisam ušao u autobus i dok autobus nije krenuo. Njegovo strogo lice zadnje je čega se sjećam iz Splita.
Dok sam tako popravljao frizuru i prisjećao se prošlosti, čuo sam trubljenje automobila ispred zgrade. Bila je to moja buduća vjenčana kuma Amy i njezin dečko Chris. Amy je jedno vrijeme radila sa mnom i tako smo se zbližili. Nismo najbolji prijatelji, ali jedino sam nju mogao pitati da mi bude kuma.
"Hej, dušo, jesi spreman za svoj veliki dan?" - upitala je tipičnim američkim naglaskom.
"Užasno sam nervozan, valjda će sve proći kako treba."
"Ma naravno da hoće. Malo ćemo zakasniti, ali to nije ništa čudno za vjenčanja." - rekla je u šaljivom tonu.
Došavši pred crkvu, odmah sam izletio iz automobila i krenuo unutra misleći da nas svi čekaju. Zatekao sam pred vratima Brucea, Uroševog vjenčanog kuma.
"Stari, Uroš još nije došao i ne javlja se."
Crne misli obuzele su mi um. Počeo sam vrtjeti najgore scenarije po glavi i opet sam se sjetio Slavena, s kojim sam planirao odseliti i skupa živjeti još prije no što nas je otac razotkrio. Bojao sam se da me i Uroš ne ostavi kao što je to učinio Slaven.
Dok sam bio u autobusu za Zagreb, nazvao sam ga da mu kažem da me je otac izbacio iz kuće. Predložio sam mu da dođe u Zagreb, a tamo bismo razmislili što ćemo i gdje ćemo dalje.
"Oprosti, Marine, ali ne mogu. Ostavit sve, priznat svojima da sam gej i da imam momka mi je previše. Nisam spreman za to."
I tako sam bio napucan i prepušten sâm sebi. Iako sam tada imao i dovoljno novaca i dovoljno godina da krenem u život i započnem iznova, osjećao sam se tako ranjivo. Tu sam noć proveo na Jarunu, spavajući na nekoj klupici. Ujutro sam se pribrao, bukirao kartu za Los Angeles i krenuo u nepoznato. Nikad se više nisam vratio.
Ušli smo u crkvu, ja sam stao pred oltar i gledao zabrinuta lica uzvanika koja su mi stvarala još veću nervozu. Bruce je doletio do mene.
"Sad smo se čuli. Ne znam kako da ti ovo kažem..."
"Šta? Govori!"
"Rekao je da mu je užasno žao i da neće doći na vjenčanje."
Nisam vjerovao to što čujem i odmah sam uzeo mobitel da ga nazovem. Nije se htio javiti. Rekao sam Bruceu da ga nazove. Kad se napokon javio, Bruce mi je dao mobitel.
"Šta izvodiš ti? Sad mi Bruce govori da nećeš doć."
"Oprosti mi, Marine, ali neću doći. Nisam spreman za ovo."
"Ne, ne, ne. Ne možeš mi sada to govorit. Toliko si se radovao našoj ženidbi, ti si i prvi predložio da se ženimo. Ne možeš mi sad ovo radit. Reci mi da se zajebaješ!"
"Znam da jesam, ali sam se predomislio. Sad si ljut, ali jednog ćeš me dana moći razumeti. Izvini."
To je bilo zadnje što je rekao, prije no što je prekinuo. Ja sam tamo stajao kao pokisla ovca i suočavao se sa šokiranim pogledima kojih stotinjak uzvanika koji su, premda ne razumijevajući jezik na kojem smo govorili, vrlo dobro shvatili o čemu se radi. Poželio sam propasti u zemlju.
nastavlja se...
Post je objavljen 31.08.2020. u 00:21 sati.