Jedinica i ja danima već komuniciramo preko poruka. Mimoilazimo se po stanu kao da u tornju ili dvorcu živimo.
Majko, išla sam vanka, ti si spavala
Majko, bila sam kući, pojela i išla radit, poslije ću na more, ne znam kad ću doma, ti si spavala
Doduše, u njenim rečenicama nema toliko zareza.
Kada bi nam netko uskočio u povijest razgovora sve bi se svelo na to da ona po cijele dane izlazi, a ja spavam. Ne znam koliko bi razuvjeravanje bilo uspješno.
Jučer smo provele cijeli dan zajedno.
Ispred nas u redu za katamaran su čekale dvije bakice. Jednoj je pao kufer i sve stvari su se rasule po podu. Obje smo čučnule pored bakica i probijale se kroz desetke šarenih košuljica trpajući ih ponovno u kufer, dok smo brisale suze od smijeha, a bake strankinje nam se klimajući zahvaljivale.
Ja sam se jedva vratila u uspravno stanje, a ona je kolutajući očima pružila ruku kao oslonac.
Dvadeset smo godina razlike, kad ona bude imala 70 ja ću imati tek prpošnih 90 i vjerovatno ću joj još servirati ručak i paliti klimu nesporedno prije nego dođe umorna i skuhana kući.
S tom činjenicom je često strašim. Nešto kao priča za laku noć za odrasle djevojčice.
Bez puno riječi obje smo u tim dvjema bakicama prepoznale sebe u nekoj budućnosti, Jedinica je samo napomenula da ću ja biti ta smotana kojoj će ljudi uskakati i trpati stvari u torbe.
Jednom kad smo s mojom StaromMajkom išle u jedan od centara u potrazi za nečim što je njoj trebalo, proklizala joj se noga ispred štanda na kojem se prodaje dalmatinski pršut i pala je koliko je duga i široka i prosula se po cijelom podu.
Jedinica i ja smo se toliko smijale da smo skoro pale skupa za njom, jedva dišući, a ljudi su nas mrko gledali dok su joj pomagali ustati.
StaraMajka je dostojanstveno obrisala koljena, zahvalila se ljudima oko nje, a nas zgrabila za ruke i doslovno nas užurbano vukla po centru dok nismo došle iza kantuna daleko od pogleda i očiju tamo prisutnih, a onda se stala tako smijati da se jedna od nas, a sigurno neću reći koja, nije malo popiškila od smijeha.
Iza nas je sjedila mlada Britanka s momkom koja je tri sata provela plačući. Između suza smo shvatile da će joj roditelji uspavati bolesnog pasita, a ona je daleko od kuće. Bila je glasna.
Momak cijelim putem nije progovorio ni riječ, a ona je jecala. Htjela sam mu se okrenuti i reći da je utješi i kaže joj nešto lijepo, ali nisam. Predugo je to trajalao, valjda je oguglao više.
U jednom trenutku sam htjela njoj reći da se ne treba viđati s papkom koji joj nije u stanju barem reći nešto lijepo. Nisam ni to. Ne vjerujem da bi itko cijenio upadanje u nečiji razgovor i odnos. Samo da nije bila toliko glasna.
Na kraju sam to rekla Jedinici, to da nikad ne bude s nekim papkom koji joj nije u stanju niti reći nešto lijepo ili utješno. Vjerovatno je ponovno zakolutala očima.
Jedinicu je zabavljalo kako me boli dupe. U stvari me boli trtica kada jako puno sjedim, ali dupe joj je smješnije. Bože dragi to dijete se sprema dogodine na fakultet u nekom drugom gradu, a zabavlja je riječ dupe. Bit će to zanimljivo razdoblje.
Bilo nam je lijepo. Kupale smo se, plivale, smijale, jele, popile brdo kava i pozaspale prolivene jedna po drugoj na povratku kući.
Jutros me dočekala poruka
Majko, probudi me rano, moram ić radit, pa ću poslije na more, pa na kavu, ne znam kad ću doma
Post je objavljen 24.08.2020. u 17:46 sati.