Sinoć me je Marco poljubio. Na prepad i iznenada. Ostala sam zatečena. Pomislila sam, što to znači?! Zagrlio me je i stajali smo u tišini. Potom me je uhvatio za ruku, šetali smo parkom. Nismo se više odvajali.
Prvi put me je poljubio '88. na novogodišnjoj zabavi. Slavili smo u kući školske drugarice. Dugo u noć pričali o književnosti i poeziji. Tad sam još pisala pjesme. Nijednu mu nisam pokazala. Nikad. Ne znam zašto. Ustvari, nikada ih nisam nikome pokazala. 350 nepokazanih pjesama. Nije da su bile tajna. Možda nisam bila spremna pokazati sebe svijetu, izliti se na platno u pogled prolaznicima. Znao je da pišem. Ništa nikad nije rekao. Tada davno, čak sam i crtala. Najčešće na času geografije. Profesora nije zanimalo. Ni predmet, ni učenici. Sjećam se, kolegica preda mnom je heklala. Pulover. Svatko je radio svoje. Crtala sam, to je gledao. Sjedio je u klupi iza mene, u amfiteatru učionice br. 35. Bili su to lijepi dani, ostale uspomene.
Dani su prošli, uspomene blijede kako vrijeme prolazi dok odrastamo.
Te smo večeri, skupivši se stara ekipa iz srednje škole, slavili Novu u Tamarinoj tek izgrađenoj kući. Iz zaglušujuće i zadimljene prostorije izašli smo na tren. U noć, na zrak, samoću. Stajali smo na brdašcu i gledali svijetla u dolini rijeke. Bilo je hladno i zagrlio me, spontano i zaštitnički. U tišini. Gledali smo zvijezde i rijeku koja je lijeno tekla, sjajeći blistavo kao mlada kojoj pun mjesec šapće tri slatke riječi. Tad me je iznenada, neočekivano i s puno topline poljubio. Sjećam se kako su mi se noge odsjekle. Zateturala sam i on me privio još jače. Ljubio me nježno i dugo, dok je svijet stajao. Slila sam se s rijekom, on je bio moj mjesec. Ostali smo te večeri vani, zagrljeni. U tišini.
Tad me je i zadnji put poljubio.
Sreli smo se ponovo jednog ljetnog dana u kolovozu '90. na autobuskoj stanici u Šiški. Ispostavilo se da stanujemo na par sto metara. Bila je nedjelja. Odustali smo od čekanja na gradski prijevoz. Odšetali do grada. Pričali. O prošlosti, sadašnjosti. Pokazao mi je sliku djevojke. Bila je lijepa. Duga plava kosa ispletena u dvije pletenice i plave oči. O njoj je govorio sa žarom u glasu i očima. »Zar nije lijepa?!« Da, bila je lijepa. Tad sam već znala da ga je više od vanjske ljepote privukla njena kreativnost. Bila je renomirana umjetnica. Fasciniran njenom pojavom. Bila je tako divna, a ja tako mala, izgubljena u šumi.
Pitao me je, a ti? Pričala sam mu o dečku. O dobrom i brižnom čovjeku, genijalcu u svojoj struci. Divnom čovjeku. Eh, imala sam i ja konja za utrku. Ali to nije bilo takmičenje, to nije bilo ego nabildavanje. Bile su činjenice koje je donio život, i moj i njegov, ali ne naš. Lijepe činjenice, pa ipak ... kao da je tuga prošlosti zarobila misli. Do grada smo pričali o srednjoškolskim simpatisanjima, proteklim studentskim godinama. Ali nikako i nikad nismo pričali o onom poljupcu, o onoj večeri. U jednom trenu mi je rekao, znaš, volio sam te. Nikad u to nisam bila sigurna, ali bila sam skoro pa sigurna da je znao da sam ga voljela i ja. Smiješno je to kako smo ljudi sigurni u nešto što nikad ne izgovorimo. Ispostavilo se da nije znao. Tek tad je ćuo, znaš, i ja sam tebe voljela.
Izgledalo je da smo propustili cijelu utakmicu zbog vlastitog ponosa i predrasuda.
Šetali smo gradom, otišli do tržnice, cvjetne tržnice. Vruć je bio taj kolovoz i lijena ta nedjelja. Grad je bio skoro prazan. Na rubu tržnice nonica je prodavala šumsko cvijeće. Dan je prolazio kao u snu, kao omađijani nekim ljetnim urokom. Tad mi je poklonio buket plavih šumskih ljubičica. Ništa nije rekao. Ništa nisam rekla. Šetali smo gradom dok su ljubičice zanosno mirisale. Možda smo bili opijeni od mirisa, uspomena, poruke koje ljubičice nose, ... Razišli smo se u podne, bez riječi. Tek osmijeh sjetni u pozdrav.
Nismo se više sreli, ni u kvartu. Čula sam da je odselio daleko, daleko.
Sanjala sam ga prije nekoliko godina. Tu jesen smo se slučajno susreli dok sam prolazila platoom Etnografskog muzeja. Sjedio je s prijateljima, bila je tu i djevojka iz studentskih dana. Vidjevši me u prolazu, pozvao me imenom. Iznenađeno se okrenuh. Dah mi je zastao. Radosno smo se zagrlili. Stigao je u Ljubljanu na pola ure, između jednog i drugog leta, između jednog i drugog kontinenta. Bio je to trenutak. Minuta slučajnosti. Veselje kad vidiš prijatelja iz djetinjstva. Prozborili tek dvije riječi, izmijenili telefonske brojeve i nasmiješili se u pozdrav.
Nismo se od tad ni čuli, ni vidjeli.
Sinoć me je Marco poljubio. Na prepad i iznenada. Ostala sam zatečena. Pomislila sam, što to znači?! Zagrlio me je i stajali smo u tišini. Uhvatio me je za ruku i nismo se više odvajali.
Bio je to tako lijep san. Ali samo san ... Možda i takvi snovi nose poruke, kao što ih nosi šumsko cvijeće.
Post je objavljen 19.08.2020. u 13:53 sati.