Crveni maskovi restu pored puta. Vrući litnji vitar puše i raznosi prašinu kao kakvu izmaglicu, kao prah kojim obasipa sve šta dotakne. Priko puta je pusto, jedan mali zapušteni puteljak, i sasušena trava, uz pokoje drvo. Putem ide cesta koja presjeca šumu, makiju, i u zraku sve miriše na vrelinu, miriše na smrt. Sunce prži i peče kožu, negdi sa strane se osjeti miris lešine. Dan je, po suncu bi se reklo da je podne... Prolazeć ispod, teče mali potočić kroz staru mlinicu, koja još ima svjež izgled, kao da su jučer žrvnji radili i mlili pšenicu u brašno... Put dalje vijuga i dolazi pored napuštenih kuća. Pokoja ima otvoren prozor, ali nigdje nema žive duše. Što je preostalo od čovječanstva krije se po šumama, jer sveopći pomor vrsta je doveja do toga, da se pojavljuje i kanibalizam. Zrak odiše na smrt i prošlost odjekuje prostorom kao jeka, da je možda moglo bit drugačije. U relativno malo vrimena se sve odvilo u krivo, i sada smo svit koji umire. Hodam pored potoka razmišljajuć o vrimenu kad je postojala nada. Još u početku, kad su prvo počele umirat pčele, bilo je nade da se može stvar okrenut na bolje... Sad nikakve nade nema, civilizacije više nema, postoji samo glad i žeđ, vrućina i hladnoća. Možda mi od svega najviše i fali baš nada... Ovako, hodam i ne znam što postojim, što se ne ubijen, jer, svejedno nas nema... Neke grupe ljudi su se formirali u bande, prodavnice su odavno opljačkane i zalihe hrane su nestale... Tužno je, uistinu tužno živit zadnje godine čovječanstva. A možda je moglo drukčije, da smo se samo na vrime sitili... Ali kasno je za možda, jer tu je žeđ koju triba utolit, glad koju triba utažit, vrućina od koje se triba sklonit i hladnoća od koje se triba zaštitit... I besmisao iz kojeg triba izvuć snagu za još jedan dan.
Post je objavljen 15.08.2020. u 12:27 sati.