Sinoć sam sanjala da pišem post. Kao Magneto. Na onom drugom blogu ionako ne pišem već odavno.
U postu sam hvalila svoje plivačke sposobnosti i kako je ondašnja dvostruka osvajačica olimpijske medalje bila moja trenerica.
Bila je stroga, jako, red, rad i disciplina koji su je i doveli tamo gdje su je i doveli, na olimpijska i mnoga druga postolja. A ja sam bila tek mala, osjetljiva, nježna dušica, vjerovatno to pomalo i spada pod razmažena, ali nećemo sad cijepat dlake, koja je kući dolazila plačući jer tamo neka trenerica viče na mene.
Moj Stari me blago pogledao, ako ti nije lijepo onda nemoj ići.
I nisam više plivala u bazenu. Odlučila sam trčati i na atletskoj stazi sam se zadržala dugo iako nisam bila dovoljno dobra za neke velike rezultate, tek nešto sitno po županijskim natjecanjima. Ali sam uživala.
Moja tada već bivša trenerica plivanja je u više navrata, u periodu kroz par godina, dolazila kod mojih roditelja kući pokušavajući ih nagovoriti da se vratim plivanju. Je to sada zvuči usta moja hvalite me, ali to su bile tadašnje njene riječi, jer se radi o iznimnom talentu za koji je šteta da se gubi negdje drugdje.
StaraMajka me nagovarala, pokušavala slomiti i usmjeriti, saveznika sam pronašla u Starom koji nije htio ni čuti- ako ne voli, neće ići.
Ne znam zašto mi je jučer ta priča pala na pamet.
Dok sam negdje na pučini plivala, u vali moga Staroga, jer uvijek to govorim, tamo mi je on u šumima, u valima, more se namreškalo, spustili se oblaci do horizonta, zavladala je neka neopisiva tišina, ona pred ljetnu oluju na moru, kad se sve skupi u jedan val i čeka kada će se prolomiti.
Ima nešto neopisivo u tjelesnim naporima, preskakanje vlastitih granica izdržljivosti, upornost i tvrdoglavost za koju si odavno zaboravio da postoji, snaga volje koja jača svakim zaveslajem, novim korakom, toliko novih vidika od čega si zapravo skrojen i koliko o koliko jebeno još možeš. Baš se jako dugo nisam osjetila toliko snažnom, moćnom, tjelesno jakom
Podsjetnik!
Jeste li ikada zastali nad nekim prizorom, paralizirani od ljepote, negdje na rubu suza od ganuća, pred malenošću sebe u tom gigantu prirode?
Pa nisi baš siguran koji je smisao svega. I života. I smrti. I svega toga između.
Iza tebe ostanu te neke stvari, materijalne i opipljive, a tebe nema. Pa ih ljudi oko tebe dijele, prisvajaju, drže na nekim policama podsjetnika,a tebe svejedno nema
Tako ja imam neki blesavi ključ za kojeg pojima nemam što je otključavao, zahrđao je i potpuno je beskoristan, ali ga svejedno svuda nosim sa sobom.
Hraniti želju za životom i borba, izbori koje činimo svaki dan mogu dati smisao našim životima
Jednom kad se sudariš licem u lice sa ograničenim vremenom i ograničenom kvalitetom života, svakom novom danu u bjesomučnoj potrazi, nikako ne zaboraviti iskoristiti ono darovano vrijeme, trenutke koje nitko neće uspjeti izbrisati ni predmeti nadomjestiti.
You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be
Be free with your tempo, be free, be free
Surrender your ego. Be free, be free to yourself
Post je objavljen 07.08.2020. u 10:07 sati.