Jedna žena je imala dva sina, koji su nekako uspili progurat cili rat, da ne budu u isto vrime na terenu, jedan je uvik bio doma i vodio računa o ostatku obitelji.
Onda je došla Oluja, i oba brata su bila u akciji, za jednoga se danima nakon što je oslobođen Knin, nije znalo gdje je, ni je li živ.
Nemam nikakvih uspomena iz rata, onih materijalnih, imao sam neke slike i jednu košulju s oznakama Zbora narodne garde, ali sam ih pogubio negdje u turbulencijama jednog nemirnog života.
Sa bivšim suborcima sam se znao sresti, a onda je poginuo Lažo, dosta vremena nakon završetka rata, bio je jedan od rijetkih koji je ostao u vojsci, ne zato što je volio vojsku, on je bio valjda zadnji koji bi htio postati vojnikom, ali je to tada osiguravalo egzistenciju.
Bili smo mladi, imao sam 26 kad je počelo, pogledajte svoje dvadesetšestogodišnjake ako ih imate, a većina ih je bila mlađa od mene.
Tjedan dana nakon Oluje kad je cijela Hrvatska slavila, kad su šupci koji su dali petsto maraka da ih se ne mobilizira bauljali po krajini i palili srpske kuće da mogu Poslat slike rodbini u Nemačkoj i Australiji, Srbi su predvođeni Ratkom Mladićem, pokušali protunapad.
Bila je to zadnja i najkrvavija bitka u Oluji, u kojoj su sudjelovala ona dva brata s početka priče, onaj stariji je mlađeg izvlačio iz okruženja, a majka je čekala da se vrate.
Oba brata su se vratila, s tablom na kojoj je pisalo Bosansko Grahovo kao ratnim plijenom.
Dvadeset i jedan njihov suborac se iz te bitke nije vratio, njihove majke još uvijek čekaju.
Post je objavljen 05.08.2020. u 09:27 sati.