Smrt ne predstavlja kraj čovjekova života. Oni koji su – kako kažemo – „umrli“, u stvarnosti žive. Samo što su otišli na „drugi svijet“. Tjelesna smrt samo je kraj određene etape života. Umire tijelo, a besmrtna duša nastavlja život.Kvaliteta života nakon smrti ovisi o kvaliteti života na zemlji: koliko je u njemu bilo dobra, a koliko zla, koliko Dobrog, a koliko Zlog. U trenutku smrti nastupa vrijeme "žetve". Neki se u zagrobnom životu odmah raduju nepojmljivoj sreći, drugi prolaze bolno čišćenje poradi svojih grijeha, a mi koji smo na zemlji možemo im pomoći. Postoje i oni koji podnose neshvatljive muke cijelu vječnost i izvan dosega su bilo čijeg djelovanja, čak i Božjega, koji je čovjeku dao slobodu i koji poštuje njegov slobodan izbor, makar posljedice tog izbora bile tragične.
Krist nas po svojoj Crkvi uči: ako čovjek umre u prijateljstvu s Bogom i ako je dao zadovoljštinu za grijehe koje je nažalost učinio za vrijeme zemaljskog putovanja, u trenutku smrti prelazi u život vječni s Bogom. Božja Riječ nam govori: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2, 9) Ako čovjek umire pomiren s Bogom, ali nije dao zadovoljštinu u punini za počinjene grijehe, u trenutku smrti, nakon suda, odlazi u čistilište kako bi ondje – kako to kaže biblijska usporedba – platio sve do posljednjeg novčića. Spašen je za budućnost te, pošto izvrši pokoru za grijehe, odlazi u nebo. Sveti Grgur Nazijanski piše: „Duh koji je napustio tijelo, ne može biti sudionikom Božjeg života, prije nego čistilišni oganj ne očisti prljavštinu koja ga je onečistila.“ Postoji, nažalost, još i treća mogućnost: onaj tko krši Božje zapovijedi i umire u teškim grijesima, bez kajanja i žaljenja, biva, prema vlastitom konačnom izboru, odijeljen od Boga, izvora ljubavi, istine i ljepote - za svu vječnost. Kao što je neopisiva radost u nebu, tako je neopisivo trpljenje u paklu. U trenutku tjelesne smrti završava vrijeme u kojem je moguće bilo što popraviti ili nadoknaditi za grijehe. Stoga ne čude riječi bl. Stanislava Papczyńskoga: „Najviši stupanj ljubavi predstavlja molitva Bogu za spasenje duša koja se nalaze u čistilišnim mukama (…). Bezbožan je i bez srca onaj koji nije ganut njihovim patnjama i ne pomaže onima koji trpe makar bi mogao.“
Na koji način možemo pomoći dušama u čistilištu? Najveća pomoć je sv. Misa prikazana za pokojne, odnosno nekrvna žrtva samoga Krista. I prikazanja naših poteškoća, patnji, odricanja, protivština, pa i najmanjih, ako ih svjesno prikazujemo Bogu za duše, od velike su pomoći. Jednako tako i naša dobra djela, molitva, post, milostinja. Npr: sestra Faustina za s. Dominiku prikazala je „čitav dan“ odnosno sve svoje molitve, rad, trpljenje, sva dobra djela učinjena toga dana.
(EuM: Na pitanje kako činiti dobra djela: nepoznatima, potrebitima ili poznatima, koji nas čekaju na nebu, pravi je odgovor: svojim molitvama i gore navedenim djelima, možemo pomoći dušama u čistilištu, one više same sebi ne mogu pomoći, vape za našom pomoći. I sami se dobro osjećamo kada im pomažemo. Uvjerite se u to).
(Izvor: Božje milosrđe, Ljubite jedni druge, Vjera / By admin / April 15, 2019)
Post je objavljen 04.08.2020. u 12:45 sati.