Marketing
Paulo Coelho „Zahir“
Iz ovog članka nećete ništa doznati o radnji romana „Zahir“. Samo ćete pročitati kakve on asocijacije može izazvati u čitatelju koji se nakon čitanja knjige može osjetiti duhovno bogatijim i mirnijim u svijetu koji stalno vrije i nosi svoje probleme.
Roman „Zahir“ brazilskog književnika Paula Coelha je duhovno traganje za smislom ljudskog života. Priča o nestaloj supruzi, ratnoj izvjestiteljici samo je podloga, životni okvir unutar kojeg se postavljaju filozofska pitanja i unutar kojih se pokušavaju naći odgovori.
Rijetki su ljudi koji nikada nisu osjetili onaj unutarnji nemir, čežnju za nečim što je tu, vidljivo i nezaobilazno, što zaokuplja sve misli i osjećaje, a ne može se imati, ne može se ni dotaknuti. To je zahir. Kada dvoje usporedo hodaju dugim tračnicama života, a nigdje se te tračnice ne mogu dodirnuti. Čežnja ih vuče jedno drugome, a tračnice vode dalje u nedogled.
„Zahir“ otvara pitanje ljubavi. Koliko smo lažnih niti upleli u nju, koliko smo je podčinili svojoj volji, svojim težnjama, svojim potrebama. Koliko smo izmijenili njezino lice pa je u panici pobjegla od nas, jer ljubav je energija koja svemir drži na okupu. Čovjek o njoj sanja, piše, proživljava je, a onda je njegova sebična priroda i rutina života žele prisvojiti, zarobiti, učiniti samo svojom, jednom i jedinstvenom.
A ona to nije. Ona je svojstvena svim ljudima, samo je trebaju moći prepoznati i poštivati. Shvatiti da je ljubav energija koju je nemoguće zarobiti.
Čovjek to teško shvaća jer je zarobljen tijelom koje mora svakim danom hraniti. Zbog zahtjevnog tijela, čovjek ne razumije da istodobno živi u dva svijeta: onom stvarnom i u snu. I stvarnost i san su dio nas i ne možemo ih se odreći. Sada se postavlja pitanje, koji je svijet stvaran, koji zapravo živimo. U stvarnosti imamo obitelj, radimo, imamo svoju prošlost, planove za budućnost, hranimo svoje tijelo i poneko tuđe, biramo odjeću, plaćamo račune i sve je to u nekoj uzročno posljedičnoj vezi.
U snu živimo neki drugi život. Tijelo nije primarno. Nemamo prošlosti i nemamo budućnosti. Živimo u trenutku, gotovo fragmentarno. Ponekad susrećemo posve nepoznate ljude koji su nam čudesno prisni, kao da su nekada pripadali našim stvarnostima, kao da su ti fragmenti sna dijelovi nečega što smo imali i što smo nekada živjeli. U snu nema varanja. U snu se nitko neće razmetati svojim navodnim uspjesima, lažnim modnim markama, sličicama s putovanja, poznanstvima s visoko pozicioniranim osobama, U snu smo ono što jesmo. Trenutak života. Ne postavljamo pitanja, jer na njih ionako nema odgovora. Samo zahir koji nas vuče da ne odustanemo, bez obzira gdje se nalazili; uvijek na istom odredištu ili, kao pisac, na putu kroz Francusku, Španjolsku, Hrvatsku, Aziju…Važno je samo zaboraviti svoje osobne priče i otvoriti se energiji koja svemir drži na okupu.
/Marija Juračić/
Post je objavljen 01.08.2020. u 10:39 sati.