Marketing
Priča o dobrom postolaru
Vežem se s vremenom.
Uz zrikavce noćne. I zvijezde, sve do jedne.
Uz opojne mirise ljeta i tužne oči psa.
Izlazim mokrog tijela i lica na obalu moje kuće.
I ne razmišljam o tebi, o nama, časna riječ, ma ne razmišljam ni o čemu. Samo se vežem.
Psi laju. Bude me iz sna u koji sam se vješto sakrila.
Vežem se uz zvukove noćne.
Vežem se uz jutra u kojima svjetlost razmiče zavjese na nova putovanja.
Nebo jutarnje koje se razmotava poput ruže.
Vežem se uz auto koji me vozi na posao, s posla.
Volim taj volan koji pobjeđuje daljine jednim pokretom ruke.
Vežem se uz djecu koja ližu sladolede i smiješe se.
Vežem se uz moj prazan grad ljeti.
Uz vjetar koji zapuše i rashladi leđa, naježi vrat.
Uz val koji se približava obali.
Uz ribu sakrivenu iza kamena.
Uz kolovoz bez tebe.
Uz uspomene koje se samo izmotavaju, razmotavaju
i ne blijede.
Uz leptira.
Uz šarene dalije, paradajze koji se rumene ko curice.
Uz mačku koju ne volim, vežem se.
Uz pjesmu koju ponavljam, ponavljam
Ne izlizujući niti jedan jedini slog.
Uz likove u knjizi.
Poznate mirise i boje.
I uz bol se vežem.
Uz nedostajanje.
Uz 6 malih praščića dolutalih u moje dvorište.
Vežem se uz svoje cipele, stare sandale, sedam, osam godina, koje ne žuljaju, koje su prohodale i prehodale zanose, uspone, padove, gubitke i strahove, rastanke ili ljubovanja.
- Vrijeme je da ih bacite, kaže, nakon što ih je zalijepio.
Pogledam ga upitno.
- Rok trajanja, kaže. Sve ima rok trajanja.
Upravo ste ih zalijepili i ja ću ih nositi, odmahnem šeretski.
- Ali ne znam koliko, ne mogu garantirati, kaže bespomoćno.
Dobar postolar koji dobro poznaje prirodu svih stvari.
I ne daje slatka i prazna obećanja.
Smijem se izlazeći u mojim zaljepljenim sandalama.
Ne može garantirati, kaže.
Najbolje bi onda bilo da i ne hodam, pomislim, kakvo bacanje!
Vrijeme je dobar postolar.
Kaže ti kada da baciš.
Ne obećaje ništa, al zalijepi.
Sve.
Post je objavljen 31.07.2020. u 22:22 sati.