Kao mali, rado sam, s mamom i bakom, išao na Trsat, Svete Gore, Mariju Bistricu, Dobovu…
A onda sam samostalno išao u, Lourdes, Altotting, Canterbury, Padovu, Međugorje, Đakovo , Vukovar, Kotor…ali mi je nekako najuzvišenije i srcu najdraže, Hrvatsko Nacionalno svetište majke Božje Bistričke.
Tako i danas, po najboljem mogućem slijedu:
Prvo kava sa šlagom i Antonellom. I pita me danas simpatična konobarica: s Ledo šlagom ili šlag pjena iz spraya.Ti pak nisam doživio ni u Parizu, ni u Londonu ni u Berlinu. Ponosan sam na svoje Hrvatsko Zagorje. I zašto na Bistrici volim biti u birtiji. Slušam kajkavski. Zbog značaja posla cijeli sam život pokušavao govoriti književni hrvatski jezik. Doma pak brdovečku, kratku ekavicu, kakvu je govorila cela moja vulička. Ipak danas, u pubertetu starosti, moji su pajdaši pomrli. Zato jedva čekam promociju Kajkavskog rječnika područja Jesenja, (preko Krapine do Trakošćana, bez Bednje), srca Hrvatskog Zagorja, prof. dr sc. Augusta Kovačec, trenutno jedinog Zagorskog akademika.
-Križni put, najradije u osami. Kad ideš sa župom to ima svoju moć, ugođaj, osjećaj zajedništva, pjevanje, uznesenje duhovnošću mase, ali na Križnom putu, ponekad , nisi sto posto sa Bogom. Pozdravljaš prijatelje, klimaš poznatima u prošeciji, vusput nekoga pogledaš kak je oblečen, pogledaš do je sve došo i niz toga kaj nema preveć veze s Bogom.
U osami pak čitaš postaje, staneš, nitko te ne požuruje, imaš vremena razmišljati koje je tvoje poslanje spram Isusovih muka, kako se trebaš ponašati. Kako biti bolji vjernik.
-Nakon toga obvezatna ispovijed, misa, dodatna molitva oko oltara, milodar …
- Kupiš medejake, gvirc, pol kile tammjana i opet f birtiju na sok, radi razgovora, kak je bilo lijepo i kak se nakon svega osjećamo zadovoljno i uzvišeno, puna srca i duše.
Nakon toga ne mogu ne posjetiti svoje drage prijatelje, kolege i učenike Vatrogasne ispostave Marija Bistrica.
Vraćajući se u Brdovec, radost nam je podržao i zaprešićki restoran najboljih lignji, blitve i pomfrija. Naručio sam sok od ribizla, natočio u čašu i zamolio konobaricu da odmah odnese flašicu, a ak neko pita kaj pijem, nek veli Skaramučin dingač.
Moram se i ja nakon krajnje koncentracije u svetištu, malo opustiti.
Hvala ti Bože za ovaj dan.
Braanko Smrekar
U Brdovcu;31.srpnja 2020.
Post je objavljen 31.07.2020. u 15:49 sati.