Uzivam vjerojatno stanku u bloganju. Depresivan sam, ne pamtim tako besmislen godišnji. Bit će još gore, najviše me strah za Jina, koji zbilja teško podnosi vrućine. Jučer su nas zvali da je auto popravljen, drugarica je odmah kao neka odlučila stopirati, pokušao sam je odgovoriti, ne ide stopiranje u korona vremenima, al nije htjela čekati, prijatelj je točno u podne imao sistematski. Bezuspješno se vratila, on je uspješno odradio sistematski i stigli su, šlepanje tih par kilometara od šuma do Vrata 500 kuna, novi alternator 300 i rad 200.
Juče pak ujutro izuzetno rano išli van, kaže Jin kad već šetaš noću, idemo šetati na zrak. U šumi sreli starijeg vitalnog vojnog zapovjednika, jednog od onih normalnih, kaže pas mu spava na dvorištu. Zapričali se mi u to nadrealno svitanje, u jednom momentu se ja trznem i počinjem galamiti: Jin, Jin!, veli kolega, što ga probudi, ležao ti je baš iza nogu.
Onda smo se razišli, trebalo je ići doma, on s ubranim biljem, ja sa svojim psom.