Marketing
Iz dnevnika: Grand Baie
Na čas se zamislim kao da se nalazim u svom sobičku, gledajući veliki poster Honolula, držeći daljinski i šaltajući kanale, čekajući jeftinu struju da upalim bojler i uz kafu sačekam da se voda zagrije, kako bih se mogla istuširati, a onda me odjednom trgne zvono u busu: «Biiiiiiiiiiiiiip». Kao da me nokautira Muhamed Ali, dođem sebi i shvatim gdje sam: u busu među hindusima obučenim u one smiješne religiozne haljine, ja na prvom sjedištu lijevo, a vozač desno. (Kao u Velikoj Britaniji).
Kondukteri sa kasama obješenim o vratom dođu ćutke do tebe i obrvama te pitaju «Đes pošo?». Ti mu kažeš «Port Luis», ili «Grand Baie» ili «Grand bla-bla…» a on ukuca neku cifru u kasu, ona izračuna i izbaci račun koji on otkine i pruži ti. I ti se igraš sa tom kartom, savijaš je, skupljaš u znojavim rukama čekajući svoju stanicu i gledaš kroz razbijen prozor umeljan hiljadama otisaka, kristalno čist Indijski okean izvanzemaljske boje…Znaš onu scenu kad je dobra vila Pepeljugi stvorila balsku haljinu, kočije, konje i kočijasa, pa je ona sva sretna zaplesala rekavši: «It's like a dream!». O, da, i ova scena je «It's like a dream»! …A onda zapišti «Biiiiiiiiiiiip» …neka nova stanica u Vokojebini na kojoj izlaze oni hindusi smješno obučeni i bus krene dalje.
To zvono meni ništa nije predstavljalo, jer ja nisam znala na koju stanicu trebam izaći i kad to da najavim prije. Zapravo, jedini orijentir mi je bio crnac-sladoledžija u šarenoj kamp kućici sa okićenom jelkom gdje je još od Božića pjevala pjesma: «Jingle bells, jingle bells , jingle all the way…»
«Biiiiiiiiiip», čulo se svakih 2 minute….»Biiiiiiiip». Kao djetetu postalo mi je zabavno pa mi je ubrzo došlo samo da «Biiiiiiiipćem» ali gadilo mi se. Zašto? Zato što je zvono nekad u davnoj prošlosti bilo bijelo, a pošto sam ja Evropljanka ja takve stvari stiskam palomom. Pa ja, Evropljani su se vazda bojali šuge. Par ekselens! Nikad se ne zna!
O, kako mi je u ovakvim situacijama falio Tomo! Du-bo-ko-jeeeeee, da-le-ko jeeee, ja osetiiih, svu gorčinuuuu, dotakosamsnozivotasad veeeerujem u sudbinu…u Bosni ne možeš naići na bus a da u njemu ne svira narodnjak!
Jednom je uš'o revizor. Iznenada kao i uvijek, i uvijek se zapitaš «Odkud BAŠ sad?!?», taman dolazio jednom u deset godina. Njih odma prepoznaš. U startu. Imaju zajebanu facu i mrk pogled ispod naočara kao dno galona, akreditaciju A4 formata, a u ruci hemijsku i crven blok, nešto kao crven karton u fudbalu. Kad je prošetao između sjedišta, na njegov znak bus se zaustavio i ……istjero je «njih» četvero…u džunglu…
Ja ne bih imala ništa protiv da me neko istjera u džunglu…
No, izašla sam na idućoj stanici, gdje su rekli ima tu lemura, pa da ih vidim.
U toj afričkoj dzungli idući da vidim nekakakv vodopad , sličan Skakavcu u šumi Perućici u Bosni, probijajući se kroz palme i nepalme dzungle,lijane i nemam pojma kako se ono sve zove, u susret mi je išlo dijete sa nekih 5 godina. Na bijeloj majici pisalo mu je velikim slovima MAKARSKA.
Post je objavljen 30.07.2020. u 09:22 sati.