Razmišljan o prirodi života na zemlji... O nama, ljudima. Nismo birali ovo tijelo. Barem ne svijesno. Nismo birali život. Barem ne svjesno. Nismo birali da se nađemo u ovom mravinjaku i vrtlogu, ovoj bujici života na ovom planetu. Barem ne svijesno.
Šta smo mi, da li smo jedna univerzalna svjesnost koja se rasprostire cilin svemiron i kroz koju i mi, kao cvitovi te svjesnosti, živimo i postojimo? Možda je naša svijest cvit Svemira/Ljubavi/Boga...
Život je u suštini, priča, o patnji i srići.Puno ljudi na svitu živi u "neljudskim uvjetima" (kako ih zapravo nazvat neljudskim kad je i to jedna strana ljudskosti). Nema odgovora na silnu patnju koju ljudi iskusuju. A opet, neopisiva je Ljubav koju imamo kao blagodat, svi, bez obzira na išta, imamo Ljubav koja je tu za nas, a i mi smo Ona.
Život je također priča o ljubavi i strahu. Rađanju i smrti. Ili je to u suštini samo krinka. Mi i kad pričamo o smrti, poznajemo je samo kao pojam, ne kao iskustvo. Zato je u biti sve što se u životu priča, je priča o životu. Možda život na kraju jedino i postoji. Vječan, neograničen i beskonačan.
Post je objavljen 29.07.2020. u 19:24 sati.