Namjesto sjećanja, ponosa i slavlja ususret Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja, naš mainstream mediji opet znorevaju „najvažnijim“ hrvatskim pitanjem: Da li bude došao Pupovac? On još „razmišlja“.
Pa razmišlja on već dva i pol desetljeća.
Podsjeća me to na pjesmu: „Velki bedak sem bormeš ja bil…“ , koju bi si komot mogli odpopevati. . Dodao bih, kaj bil? Kak bu došel , kad su jengovi zgubili.
Njemu je glavni grad Beograd, a mi smo, računam tu i srbe koji vole ili barem poštuju Republiku Hrvatsku, prolili krv, znoj i suze, da ga se, uz Božju pomoć , otarasimo. I danas mnoge majke, djeca ,žene, braća… tuguju za svojim junacima. Peti srpnja je dašak nade da žrtve nisu bile uzaludne i da smo stvorili Hrvatsku, za kakvu smo se borili.
I ako „mislioci“ dođu, neće to biti iskreno, već iz interesa, svojih i vladajućih, kako bi nas opet uvjerili u njihovu demokratičnost i domoljubnost.
Veselit ću se 5. srpnja, ali i sjetiti što bi se dogodilo da nije bilo naših branitelja, Predsjednika Tuđmana i potpore najvećeg dijela Hrvatskog naroda, ali i evocirati sjećanja na sve nevine žrtve.
Previše je ljudi stradalo da bismo ovaj naš najveći uspjeh zamračivali beznačajnim pitanjima. Tko dođe dobro dođe.
Proslavimo naš najveći državni i narodni blagdan, onako kako smo zaslužili. Čast svima koji su mu doprinijeli, a posebno Hrvatskim braniteljima.
Branko Smrekar
U Brdovcu;27.srpnja 2020.
Post je objavljen 27.07.2020. u 09:06 sati.