Iman ja tog jednog fejspuk prijatelja, šta je ima sobu za slušanje glazbe, tamo je on udara po gitari ili je samo sidija i sluša ploče.
Ima je fotelju koja je bila namištena taman di triba i nije se smila micat.
Još je bija razočaran kad ja nisan u tu fotelju ništa posebno primjetija, iako san glupanu reka da ja čujen samo na jedno uvo i da mu je zakurac meni namištat fotelju.
Ja baš nisam bio od onih koji aktivno slušaju glazbu, nekako me to prošlo s erom gramofona, koja se poklopila s mojim odrastanjem, i brigom za obitelj, možda čak i ranije, kad sam se još trudio prevodit pjesme, pa sam shvatio da Bob Dylan zvuči gluplje od Rokeri s Moravu, a da su Ditka Haberl i Pepeu in kri, poete u odnosu na Led Zeppelin.
Šta su uostalom dekadentni razvratni zapadnjaci mogli iznjedriti osim gomile gluposti u heroinskoj izmaglici.
S druge strane sam volio ić na koncerte, ka šta sam volio ić na nogometne utakmice, dok nisam i to prije nekoliko godina uglavnom prestao, ne znam valjda sam sve što sam trebao vidjeti vidio.
Kad bi se trebao odlučiti za najbolju atmosferu na stadionu teško bi to išlo, svakako Anfield, Westfalen, San Paolo i naravno Poljud.
S koncertima bi ipak išlo nešto lakše iako je konkurencija velika, jer sam odgleda i odsluša sve što je nešto vrijedilo od Tonija Cetinskog, preko Nirvane da Beyonce i Đubriva, Bob Dylan sredinom osamdesetih, koncert na kojem se najbolje čula tišina, Ejsi disi sa suludom energijom, i naravno Mišo na Poljudu najbolji ikad u svemiru, kad valjda pedeset tisuća ljudi pjeva i pogađa svaku notu, iako pjevač falša.
Nekako mi se čini da bi s odrastanjem bilo normalno da neke stvari gube značaj, barem je to tako kod mene bilo, glazba je postala nešto šta tandrče kad upališ radio u autu, novija produkcija me ne zanima, nije da mislim da je lošija nego ranije, to samo starčad uvik misli da je prije sve bilo bolje, ja sam jednostavno odrastao i ovi vremešni rokeri i pankeri koji skakuću po binama mi djeluju degutantno, i mislim da nemaju više što reći svijetu, ako su ikad i imali, i pod Motorhead i pod Celine Dion, kad ubaziš zeru harmonike dobiješ savršen turbo folk hit.
Dakle zaključak bi bio triba se okrenit provjerenim stvarima u životu ka šta su riba i janjeći kotleti na gradelima, a glazbu pustit djevojčicama neka biraju.
Post je objavljen 24.07.2020. u 07:31 sati.